STVARANJE I PAD
BOG JE STVORITELJ
Kao što smo prethodno videli, najvažnije pitanje za nas kao bića je na koji način stupiti u pravilan odnos sa Bogom, našim Stvoriteljem? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, krenimo od samog početka - stvaranja sveta.
Biblija nam govori da je Bog stvoritelj sveta, a time i nas. Ako je Bog čovekov stvoritelj, onda Bog određuje svrhu čovekovog postojanja.
To možemo da ilustrujemo i kroz primere iz svakodnevnog života. Na primer, niko ne spori da je inženjer je taj koji stvarajući mašinu određuje čemu će ona da služi. Inženjer koji je stvorio digitron odredio mu je za svrhu da izvodi računske operacije. Ako bi neko probao da digitronom zakucava eksere u daske, ne bi zakucao eksere, već bi samo polomio digitron.
Razumevanje ovog principa nas uvodi u sledeću celinu: ljudski greh.
Kao što smo prethodno videli, najvažnije pitanje za nas kao bića je na koji način stupiti u pravilan odnos sa Bogom, našim Stvoriteljem? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, krenimo od samog početka - stvaranja sveta.
Biblija nam govori da je Bog stvoritelj sveta, a time i nas. Ako je Bog čovekov stvoritelj, onda Bog određuje svrhu čovekovog postojanja.
To možemo da ilustrujemo i kroz primere iz svakodnevnog života. Na primer, niko ne spori da je inženjer je taj koji stvarajući mašinu određuje čemu će ona da služi. Inženjer koji je stvorio digitron odredio mu je za svrhu da izvodi računske operacije. Ako bi neko probao da digitronom zakucava eksere u daske, ne bi zakucao eksere, već bi samo polomio digitron.
Razumevanje ovog principa nas uvodi u sledeću celinu: ljudski greh.
ČOVEK JE GREŠAN
Ovo, na prvi pogled, može biti teško za razumevanje, ali ovo čini jednu od osnovnih istina Svetog pisma: svi ljudi su grešni. Pravilno razumevanje greha pojasniće pitanje patnje, nepravde i drugih problema u svetu.
Mnogi se pitaju ''Kako sam ja to grešan, kad ja nikad nisam ni ubio, niti opljačkao banku, niti silovao, niti uradio ikakvu sličnu grozotu?''. Ovo je stav većine ljudi, jer kad se spomene greh misle samo na velike greške. No, ovaj stav je zabluda.
Da ispravimo ovu zabludu moramo da razumemo kako Sveto Pismo gleda na greh: po Svetom Pismu greh je stanje čovekove duše koje ga navodi da čini stvari koje se protive Božijoj volji. Greh nije jedna krađa, jedna laž ili jedno ubistvo. Te zasebne radnje su samo ispoljavanje grešne prirode, to jest plod su semena greha koje obitava u svim ljudima.
Reč za greh u starogrčkom (na kome je Novi zavet pisan) bukvalno znači ''promašiti cilj'' (ἁμαρτάνω). Ljudi ne čine Božiju volju, i samim time promašuju cilj svog postojanja. Svi ljudi su barem jedanput u životu slagali, bili arogantni ili uradili nešto više od toga, te niko ne može za sebe da tvrdi da nikad nije ispoljio grešnu prirodu.
POREKLO GREHA
Ali kako su ljudi došli do tog grešnog stanja? Bog nas sasvim sigurno takve nije stvorio. Odgovor nalazimo u prva tri poglavlja Prve knjige Mojsijeve. Kada je Bog stvorio čoveka, dao mu je dve osobine koje nije da ni jednom drugom biću: sposobnost da komunicira s Bogom (tj. sposobnost duhovnog odnosa sa Bogom) i slobodnu volju. Čovek je mogao da bira da li će poslušati Boga i živeti za šta je stvoren, ili će biti neposlušan Bogu i živeti protivno svojoj svrsi.
Bog je čoveku dao slobodnu volju jer je s čovekom želeo odnos zasnovan na ljubavi. Da je Bog stvorio robote, oni ne bi mogli da svesno Bogu uzvrate ljubav, jer ljubav postoji samo ako postoji slobodna volja da se ljubav pruži. Pružiti ljubav Bogu, znači živeti za ono za šta nas je on stvorio.
U Svetom pismu (1. Mojsijeva 3), nalazimo priču o padu čoveka u greh. Čovek je živeo u raju (Edemski vrt) i uživao savršeno prijateljstvo sa Bogom za šta je i bio stvoren. Bog je postavio samo jedno pravilo: ne jesti sa jednog drveta u vrtu. Čovek je izabrao da ne posluša Boga i jeo sa drveta. Razlog za neposlušnost bio je taj što je čovek želeo viši položaj za sebe, i mislio da će postati ''kao Bog'', ako jede sa tog drveta. U tom trenutku, čovekov život se od ''Bogocentričnog'' (usredsređenom na Boga) pretvorio u ''čovekocentričan'' (usredsređen na samog sebe, sebičan). Čovek je poželeo da bude sam svoj ''bog''.
Kazna je bila odvojenje od Boga (čovek je izgnan iz raja), i duhovna i telesna smrt. Na žalost, svi potomci prvog čoveka (Adama) su nasledili ovu sklonost ka grehu, te je greh postao nasledna bolest čovečanstva.
PATNJA U SVETU I LJUDSKO ''POKRIVANJE GREHA''
Ljudi se stalno pitaju zašto je toliko nesreće i patnje u svetu, i počnu da krive Boga kao neodgovornog i nepravednog, ili da zbog toga čak i sumnjaju da on postoji. No, budimo fer, i pre nego što počnemo da krivimo Boga kao neodgovornog ili nepravednog ''upravnika'', razmislimo šta je uzrok svih zlodela u svetu (krađe ratovi, ubistva, silovanja); ništa drugo sem ljudska sebičnost i sujeta. Da se čovek ponaša onako kako mu je Bog to odredio, ništa zlo ne bi postojalo i sve na Zemlji živelo bi u savršenoj harmoniji. No, pošto je čovek izabrao da živi protivno svojoj prirodi, ''kuršlus'' je bio neizbežna posledica. Sveto pismo u tom delu savršeno logično objašnjava zašto je čovečanstvo u ovakvom haosu.
Većina ljudi je, na ovaj ili onaj način, svesna greha, i pokušava da greh ''iskupi'' na razne načine (dobra dela, dobrovoljni prilozi, pomaganje drugima itd.). Međutim, koliko se god trudili da greh pokrijemo dobrim delima, to nikako ne može da nas izmiri s Bogom, jer dobra dela ne pokrivaju greh. Dobra dela su ono što se od nas redovno očekuje. Đak u školi ne može da zaključenu jedinicu iz matematike da popravi zaključenom peticom iz biologije. Svaki greh pokazuje da je naša ''zaključna jedinica'' pred Bogom pravična. Čovek je, dakle, samo buntovno stvorenje, i ne zaslužuje ništa drugo, već da ga Stvoritelj uništi kao neispravnu napravu. Ali, Bog nije želeo da tako okonča ovu tragediju; ponudio je rešenje...(sledeći članak ISKUPLJENJE I OBNOVA).
Ovo, na prvi pogled, može biti teško za razumevanje, ali ovo čini jednu od osnovnih istina Svetog pisma: svi ljudi su grešni. Pravilno razumevanje greha pojasniće pitanje patnje, nepravde i drugih problema u svetu.
Mnogi se pitaju ''Kako sam ja to grešan, kad ja nikad nisam ni ubio, niti opljačkao banku, niti silovao, niti uradio ikakvu sličnu grozotu?''. Ovo je stav većine ljudi, jer kad se spomene greh misle samo na velike greške. No, ovaj stav je zabluda.
Da ispravimo ovu zabludu moramo da razumemo kako Sveto Pismo gleda na greh: po Svetom Pismu greh je stanje čovekove duše koje ga navodi da čini stvari koje se protive Božijoj volji. Greh nije jedna krađa, jedna laž ili jedno ubistvo. Te zasebne radnje su samo ispoljavanje grešne prirode, to jest plod su semena greha koje obitava u svim ljudima.
Reč za greh u starogrčkom (na kome je Novi zavet pisan) bukvalno znači ''promašiti cilj'' (ἁμαρτάνω). Ljudi ne čine Božiju volju, i samim time promašuju cilj svog postojanja. Svi ljudi su barem jedanput u životu slagali, bili arogantni ili uradili nešto više od toga, te niko ne može za sebe da tvrdi da nikad nije ispoljio grešnu prirodu.
POREKLO GREHA
Ali kako su ljudi došli do tog grešnog stanja? Bog nas sasvim sigurno takve nije stvorio. Odgovor nalazimo u prva tri poglavlja Prve knjige Mojsijeve. Kada je Bog stvorio čoveka, dao mu je dve osobine koje nije da ni jednom drugom biću: sposobnost da komunicira s Bogom (tj. sposobnost duhovnog odnosa sa Bogom) i slobodnu volju. Čovek je mogao da bira da li će poslušati Boga i živeti za šta je stvoren, ili će biti neposlušan Bogu i živeti protivno svojoj svrsi.
Bog je čoveku dao slobodnu volju jer je s čovekom želeo odnos zasnovan na ljubavi. Da je Bog stvorio robote, oni ne bi mogli da svesno Bogu uzvrate ljubav, jer ljubav postoji samo ako postoji slobodna volja da se ljubav pruži. Pružiti ljubav Bogu, znači živeti za ono za šta nas je on stvorio.
U Svetom pismu (1. Mojsijeva 3), nalazimo priču o padu čoveka u greh. Čovek je živeo u raju (Edemski vrt) i uživao savršeno prijateljstvo sa Bogom za šta je i bio stvoren. Bog je postavio samo jedno pravilo: ne jesti sa jednog drveta u vrtu. Čovek je izabrao da ne posluša Boga i jeo sa drveta. Razlog za neposlušnost bio je taj što je čovek želeo viši položaj za sebe, i mislio da će postati ''kao Bog'', ako jede sa tog drveta. U tom trenutku, čovekov život se od ''Bogocentričnog'' (usredsređenom na Boga) pretvorio u ''čovekocentričan'' (usredsređen na samog sebe, sebičan). Čovek je poželeo da bude sam svoj ''bog''.
Kazna je bila odvojenje od Boga (čovek je izgnan iz raja), i duhovna i telesna smrt. Na žalost, svi potomci prvog čoveka (Adama) su nasledili ovu sklonost ka grehu, te je greh postao nasledna bolest čovečanstva.
PATNJA U SVETU I LJUDSKO ''POKRIVANJE GREHA''
Ljudi se stalno pitaju zašto je toliko nesreće i patnje u svetu, i počnu da krive Boga kao neodgovornog i nepravednog, ili da zbog toga čak i sumnjaju da on postoji. No, budimo fer, i pre nego što počnemo da krivimo Boga kao neodgovornog ili nepravednog ''upravnika'', razmislimo šta je uzrok svih zlodela u svetu (krađe ratovi, ubistva, silovanja); ništa drugo sem ljudska sebičnost i sujeta. Da se čovek ponaša onako kako mu je Bog to odredio, ništa zlo ne bi postojalo i sve na Zemlji živelo bi u savršenoj harmoniji. No, pošto je čovek izabrao da živi protivno svojoj prirodi, ''kuršlus'' je bio neizbežna posledica. Sveto pismo u tom delu savršeno logično objašnjava zašto je čovečanstvo u ovakvom haosu.
Većina ljudi je, na ovaj ili onaj način, svesna greha, i pokušava da greh ''iskupi'' na razne načine (dobra dela, dobrovoljni prilozi, pomaganje drugima itd.). Međutim, koliko se god trudili da greh pokrijemo dobrim delima, to nikako ne može da nas izmiri s Bogom, jer dobra dela ne pokrivaju greh. Dobra dela su ono što se od nas redovno očekuje. Đak u školi ne može da zaključenu jedinicu iz matematike da popravi zaključenom peticom iz biologije. Svaki greh pokazuje da je naša ''zaključna jedinica'' pred Bogom pravična. Čovek je, dakle, samo buntovno stvorenje, i ne zaslužuje ništa drugo, već da ga Stvoritelj uništi kao neispravnu napravu. Ali, Bog nije želeo da tako okonča ovu tragediju; ponudio je rešenje...(sledeći članak ISKUPLJENJE I OBNOVA).
* Od pojave teorije evolucije pojedini hrišćani su počeli da sumnjaju u biblijski koncept stvaranja. Neki su došli na ideju da prihvate oba: Bog je stvorio svet i u njemu život, a život je zatim evoluirao. Teorija evolucije je naučno pobijena (iako se i dalje uči u školama; vidi članak NAUKA PRKOSI TEORIJI EVOLUCIJE), a i teološki gledano ovaj kompromis je neprihvatljiv, no to ovde neću detaljnije obrazlagati. Suština je da bez obzira na to u koji način stvaranja verujemo, ne smemo da sumnjamo da je Bog je taj koji je stvorio svet i dao mu svrhu.