ISKUPLJENJE I OBNOVA
Pomenuli smo da Bog želi odnos zasnovan na ljubavi. Sveto pismo nam kaže da je ljubav jedna od njegovih glavnih osobina. To se nedvosmisleno pokazalo kroz ličnost i delo Isusa Hrista. Isusovo rođenje bilo je sve sem običnog. Sveto Pismo nam kaže da je on začet od Svetog Duha. To znači da je Sveti Duh (Bog) oplodio Mariju, Isusovu majku, i da je Isus Bog u ljudskom telu. On je u potpunosti Bog i u potpunosti čovek!
Iako je po majci nasledio ljudsku prirodu, on po muškoj liniji nije bio potomak Adama i nije nasledio Adamovu sklonost ka grehu koju imaju svi drugi ljudi, već je nasledio Božiju prirodu i zbog toga je bio u stanju da se odupre grehu iako je prošao kroz najteža iskušenja. On je živeo savršen život (tj. nikad nije zgrešio), i, što je nabitinije, umro je za ljudske grehe.
Pogledajmo ovaj koncept malo detaljnije:
Isus je Bog u ljudskom telu
Bog je toliko voleo ljude, da se on sam, Stvoritelj, spustio na nivo stvorenja. Razmislimo o ovome za trenutak. Sama ova činjenica govori o Božjoj neverovatnoj ljubavi i brizi za ono što je stvorio!
Po Svetom pismu znamo da je Bog po prirodi trojičan (ne tri boga već jedan Bog kao Sveta Trojica - Božija osobina koju je teško racionalizovati, ali je Biblija nedvosmisleno naučava, kao npr. u Mateju 28:19 i 2. Korinćanima 13:14).
Isus je druga osoba Svete Trojice. Pored toga što je u potpunosti bio Bog, bio je u potpunosti i čovek, i time za svagda premostio jaz između Boga i čoveka.
Isus je živeo bezgrešno
Pored toga važno je to da nikada nije zgrešio. Isus, po očevoj liniji, nije potomak prvog čoveka, Adama (već je začet od Svetog Duha), i nije imao grešnu prirodu kao i ostali ljudi. Ovo je važno ne samo zato što je podučavao svojim ličnim primerom kako treba živeti, već zato što mu je to omogućilo da učini najbitniju stvar: iskupi grešnike.
Isus je umro za ljudske grehe
Isus Hrist je umro za iskupljenje grešnika. Ovo je ono što se u veronauci naziva Evanđeljem ili Jevanđeljem (istovremeno, to je takođe naziv za četiri knjige Svetog Pisma koje opisuju Isusov život). Na grčkom to bukvalno znači ''radosna vest''. Ljudi čine grehe, i gresi zaslužuju kaznu. Sveto pismo kaže da je kazna za greh smrt: ''Jer, plata za greh je smrt...'' (Poslanica Rimljanima 6:23). Pod smrću se podrazumeva i telesna i duhovna smrt. Rekli smo da ništa što ljudi čine ne može da pokrije njihove grehe. Takođe, neko mora da snosi kaznu za greh. Isus je, da bi spasao grešnike, uradio nešto što nijedan čovek nije mogao: On se dobrovoljno predao da ga razapnu na krst i time primio Božiju kaznu namesto grešnika. Pošto je Isus bio bezgrešan, ta žrtva je Bogu bila prihvatljiva.
Bog ga je na krstu kaznio za sve grehe koje su ljudi kroz istoriju počinili.
Bog besplatno opravdava svakog grešnika koji prihvati Isusa Hrista kao Spasitelja i Gospoda.
Gospod Isus je kazao ''Jer Bog je tako zavoleo svet da je svog jedinorodnog Sina dao, da svaki - ko veruje u njega - ne propadne, nego da ima večni život.'' (Evanđelje po Jovanu 3:16)
Apostol Pavle kaže ''Jer, milošću ste spaseni, kroz veru - i to nije od vas, nego je Božiji dar – a ne na osnovu dela, da se niko ne bi hvalio.'' (Poslanica Efescima 2:8-9).
Sveto Pismo je kategorički isključivo da je Isus jedini put do Boga. Evanđelje po Jovanu 14:6 kaže '''Ja sam Put, Istina i Život', odgovori Isus. 'Niko ne dolazi k Ocu, osim kroz mene.'''. Posle smrti, Isus je vaskrsnuo iz groba. Za grešnike ovo i jeste radosna vest, jer je to dalo potvrdu da je njegova žrtva prihvaćena. Isus je smrću na krstu pobedio greh, a zatim i fizičku smrt, koja je bila kazna za greh! Vaskrsli Gospod više nikad ne može da umre. Njegovo telo je neprolazno. On se, posle uskrsenja, uzneo na Nebo. Isto takvo uskrsenje je ono što očekuje verne hrišćane.
No, spasenje je samo početak obnove odnosa Boga i čoveka. Posle spasenja sledi život u Carstvu nebeskom.
Iako je po majci nasledio ljudsku prirodu, on po muškoj liniji nije bio potomak Adama i nije nasledio Adamovu sklonost ka grehu koju imaju svi drugi ljudi, već je nasledio Božiju prirodu i zbog toga je bio u stanju da se odupre grehu iako je prošao kroz najteža iskušenja. On je živeo savršen život (tj. nikad nije zgrešio), i, što je nabitinije, umro je za ljudske grehe.
Pogledajmo ovaj koncept malo detaljnije:
Isus je Bog u ljudskom telu
Bog je toliko voleo ljude, da se on sam, Stvoritelj, spustio na nivo stvorenja. Razmislimo o ovome za trenutak. Sama ova činjenica govori o Božjoj neverovatnoj ljubavi i brizi za ono što je stvorio!
Po Svetom pismu znamo da je Bog po prirodi trojičan (ne tri boga već jedan Bog kao Sveta Trojica - Božija osobina koju je teško racionalizovati, ali je Biblija nedvosmisleno naučava, kao npr. u Mateju 28:19 i 2. Korinćanima 13:14).
Isus je druga osoba Svete Trojice. Pored toga što je u potpunosti bio Bog, bio je u potpunosti i čovek, i time za svagda premostio jaz između Boga i čoveka.
Isus je živeo bezgrešno
Pored toga važno je to da nikada nije zgrešio. Isus, po očevoj liniji, nije potomak prvog čoveka, Adama (već je začet od Svetog Duha), i nije imao grešnu prirodu kao i ostali ljudi. Ovo je važno ne samo zato što je podučavao svojim ličnim primerom kako treba živeti, već zato što mu je to omogućilo da učini najbitniju stvar: iskupi grešnike.
Isus je umro za ljudske grehe
Isus Hrist je umro za iskupljenje grešnika. Ovo je ono što se u veronauci naziva Evanđeljem ili Jevanđeljem (istovremeno, to je takođe naziv za četiri knjige Svetog Pisma koje opisuju Isusov život). Na grčkom to bukvalno znači ''radosna vest''. Ljudi čine grehe, i gresi zaslužuju kaznu. Sveto pismo kaže da je kazna za greh smrt: ''Jer, plata za greh je smrt...'' (Poslanica Rimljanima 6:23). Pod smrću se podrazumeva i telesna i duhovna smrt. Rekli smo da ništa što ljudi čine ne može da pokrije njihove grehe. Takođe, neko mora da snosi kaznu za greh. Isus je, da bi spasao grešnike, uradio nešto što nijedan čovek nije mogao: On se dobrovoljno predao da ga razapnu na krst i time primio Božiju kaznu namesto grešnika. Pošto je Isus bio bezgrešan, ta žrtva je Bogu bila prihvatljiva.
Bog ga je na krstu kaznio za sve grehe koje su ljudi kroz istoriju počinili.
Bog besplatno opravdava svakog grešnika koji prihvati Isusa Hrista kao Spasitelja i Gospoda.
Gospod Isus je kazao ''Jer Bog je tako zavoleo svet da je svog jedinorodnog Sina dao, da svaki - ko veruje u njega - ne propadne, nego da ima večni život.'' (Evanđelje po Jovanu 3:16)
Apostol Pavle kaže ''Jer, milošću ste spaseni, kroz veru - i to nije od vas, nego je Božiji dar – a ne na osnovu dela, da se niko ne bi hvalio.'' (Poslanica Efescima 2:8-9).
Sveto Pismo je kategorički isključivo da je Isus jedini put do Boga. Evanđelje po Jovanu 14:6 kaže '''Ja sam Put, Istina i Život', odgovori Isus. 'Niko ne dolazi k Ocu, osim kroz mene.'''. Posle smrti, Isus je vaskrsnuo iz groba. Za grešnike ovo i jeste radosna vest, jer je to dalo potvrdu da je njegova žrtva prihvaćena. Isus je smrću na krstu pobedio greh, a zatim i fizičku smrt, koja je bila kazna za greh! Vaskrsli Gospod više nikad ne može da umre. Njegovo telo je neprolazno. On se, posle uskrsenja, uzneo na Nebo. Isto takvo uskrsenje je ono što očekuje verne hrišćane.
No, spasenje je samo početak obnove odnosa Boga i čoveka. Posle spasenja sledi život u Carstvu nebeskom.
CARSTVO NEBESKO
Govorili smo o Isusovom rođenju, smrti i vaskrsenju. Pored tih ključnih događaja, postoji još jedan aspekt Isusovog dela na zemlji – njegovo učenje.
Isus je, pre nego što je umro i vaskrsao, proveo oko tri godine podučavajući ljude veri. Jedan od stubova njegovog učenja je Carstvo nebesko ili Carstvo Božije. Setimo se da je u početku čovek živeo u savršenoj zajednici sa Bogom u Edemskom vrtu. Carstvo nebesko predstavlja obnovu tog odnosa. Kada osoba lično poveruje u Hrista kao Spasitelja, ta osoba postaje deo Carstva nebeskog. Njegovi gresi su oprošteni i njegov život postaje fokusiran na Boga. Život vernika predstavlja ostvarenje (materijalizaciju) Carstva nebeskog na zemlji. Vernici prihvataju Isusa za Gospoda, tj. dobrovoljno se pokoravaju njegovoj volji kao vladaru. To predstavlja odnos Boga i čoveka koji je postojao pri stvaranju ljudske vrste. Čovek je stvoren za takav odnos.
Nekima se ova ideja ''gospodara'' i ''podanika'' ne sviđa. To je razumljivo jer u našem grešnom svetu ''gospodari'' (ljudi na visokim funkcijama) obično zloupotrebljavaju svoj položaj na račun onih kojima upravljaju. Pored toga, svi ljudi su po suštini svog bića jednaki, te nikad ne deluje fer da jedan čovek bude iznad drugog. Koncept ''gospodara'' je zato uvek negativan. No, moramo da razumemo dve stvari:
Bog nije i ne može biti ''zli gospodar''. Sveto pismo kaže da je Bog naš Otac. Ta titula govori nam o tome da nas on neizmerno voli i da čini sve u našem najboljem interesu.
Određeni red i poredak u svemu mora da postoji. Bog taj koji po prirodi svoga bića stoji na vrhu ''piramide''. Nezamislivo je da Boga bude po dostojanstvu jednak sa nama.
Zamislite školski čas na kome učenici predaju i ocenjuju nastavnika. To bi bilo zanimljivo, ali da li bi to zaista ispunilo svrhu školskog časa? Naravno da ne. Prirodan poredak mora da postoji ili stvari postaju haotične.
Svi vernici su, dakle, deo Carstva Božijeg, i potčinjavaju se Božijoj volji. Njihova Bogom inspirisana dela su fizičko prisustvo Carstva. To je trenutna faza koja će trajati dok se Carstvo nebesko materijalno ne obnovi u punoj meri. To nas uvodi u poslednju celinu: Bog kao sudija.
Govorili smo o Isusovom rođenju, smrti i vaskrsenju. Pored tih ključnih događaja, postoji još jedan aspekt Isusovog dela na zemlji – njegovo učenje.
Isus je, pre nego što je umro i vaskrsao, proveo oko tri godine podučavajući ljude veri. Jedan od stubova njegovog učenja je Carstvo nebesko ili Carstvo Božije. Setimo se da je u početku čovek živeo u savršenoj zajednici sa Bogom u Edemskom vrtu. Carstvo nebesko predstavlja obnovu tog odnosa. Kada osoba lično poveruje u Hrista kao Spasitelja, ta osoba postaje deo Carstva nebeskog. Njegovi gresi su oprošteni i njegov život postaje fokusiran na Boga. Život vernika predstavlja ostvarenje (materijalizaciju) Carstva nebeskog na zemlji. Vernici prihvataju Isusa za Gospoda, tj. dobrovoljno se pokoravaju njegovoj volji kao vladaru. To predstavlja odnos Boga i čoveka koji je postojao pri stvaranju ljudske vrste. Čovek je stvoren za takav odnos.
Nekima se ova ideja ''gospodara'' i ''podanika'' ne sviđa. To je razumljivo jer u našem grešnom svetu ''gospodari'' (ljudi na visokim funkcijama) obično zloupotrebljavaju svoj položaj na račun onih kojima upravljaju. Pored toga, svi ljudi su po suštini svog bića jednaki, te nikad ne deluje fer da jedan čovek bude iznad drugog. Koncept ''gospodara'' je zato uvek negativan. No, moramo da razumemo dve stvari:
Bog nije i ne može biti ''zli gospodar''. Sveto pismo kaže da je Bog naš Otac. Ta titula govori nam o tome da nas on neizmerno voli i da čini sve u našem najboljem interesu.
Određeni red i poredak u svemu mora da postoji. Bog taj koji po prirodi svoga bića stoji na vrhu ''piramide''. Nezamislivo je da Boga bude po dostojanstvu jednak sa nama.
Zamislite školski čas na kome učenici predaju i ocenjuju nastavnika. To bi bilo zanimljivo, ali da li bi to zaista ispunilo svrhu školskog časa? Naravno da ne. Prirodan poredak mora da postoji ili stvari postaju haotične.
Svi vernici su, dakle, deo Carstva Božijeg, i potčinjavaju se Božijoj volji. Njihova Bogom inspirisana dela su fizičko prisustvo Carstva. To je trenutna faza koja će trajati dok se Carstvo nebesko materijalno ne obnovi u punoj meri. To nas uvodi u poslednju celinu: Bog kao sudija.
BOG KAO SUDIJA
Sveto pismo nam govori o Hristovom drugom dolasku. Niko ne zna kada će se on tačno desiti (Bog želi da to ostane tajna), ali je taj događaj neminovan. Isus je, kada je na zemlji bio prvi put, došao da služi čovečanstvu, time što se dobrovoljno predao za greh. Pri drugom dolasku Isus će doći kao car i sudija. Kao car, on će u potpunosti obnoviti svoje Carstvo među ljudima. Ono će biti savršeno i greha više neće biti.
Međutim, Isus će takođe suditi čovečanstvu. Ovo je ono što pojedini nazivaju Poslednji sud ili Strašni sud. Tada će svakom pojedincu kroz istoriju biti suđeno za svako delo koje je učinio. Vernicima će, zbog verovanja u Isusovu žrtvu, gresi biti oprošteni. Njegova žrtva je pokriće za greh onih koji veruju u njega. Onima koji su odbili da veruju gresi se ne opraštaju. Rekli smo da Sveto pismo kaže da je kazna za greh smrt (Rimljanima 6:23), i telesna i duševna. Vernici će, s druge strane, provesti večnost uživajući savršeno Božije carstvo.
Još jedno pitanje koje se postavlja je: ''ako će vera odlučiti da li će osoba biti u Raju ili Paklu, kakvog smisla onda ima to da će se svima suditi po delima koja su učinili?''. Sveto Pismo je nedvosmisleno po pitanju toga da su vernici spaseni samim verovanjem, ali na to kakvo će tačno suđenje nevernicima biti nema preciznog odgovora u Svetom Pismu. Ono što možema da tvrdimo je da će nevernici u Paklu primiti različit stepen kazne, slično kao što bi kriminlac koji krade na sudu dobio manju kaznu nego kriminalac koji ubija.
...
Sada, nakon razumevanja odnosa između Boga i čoveka, sledi pitanje: šta dalje? U članku EVANĐELJE pogledaćemo na koji način osoba ulazi u pravilan odnos sa Bogom.
Sveto pismo nam govori o Hristovom drugom dolasku. Niko ne zna kada će se on tačno desiti (Bog želi da to ostane tajna), ali je taj događaj neminovan. Isus je, kada je na zemlji bio prvi put, došao da služi čovečanstvu, time što se dobrovoljno predao za greh. Pri drugom dolasku Isus će doći kao car i sudija. Kao car, on će u potpunosti obnoviti svoje Carstvo među ljudima. Ono će biti savršeno i greha više neće biti.
Međutim, Isus će takođe suditi čovečanstvu. Ovo je ono što pojedini nazivaju Poslednji sud ili Strašni sud. Tada će svakom pojedincu kroz istoriju biti suđeno za svako delo koje je učinio. Vernicima će, zbog verovanja u Isusovu žrtvu, gresi biti oprošteni. Njegova žrtva je pokriće za greh onih koji veruju u njega. Onima koji su odbili da veruju gresi se ne opraštaju. Rekli smo da Sveto pismo kaže da je kazna za greh smrt (Rimljanima 6:23), i telesna i duševna. Vernici će, s druge strane, provesti večnost uživajući savršeno Božije carstvo.
Još jedno pitanje koje se postavlja je: ''ako će vera odlučiti da li će osoba biti u Raju ili Paklu, kakvog smisla onda ima to da će se svima suditi po delima koja su učinili?''. Sveto Pismo je nedvosmisleno po pitanju toga da su vernici spaseni samim verovanjem, ali na to kakvo će tačno suđenje nevernicima biti nema preciznog odgovora u Svetom Pismu. Ono što možema da tvrdimo je da će nevernici u Paklu primiti različit stepen kazne, slično kao što bi kriminlac koji krade na sudu dobio manju kaznu nego kriminalac koji ubija.
...
Sada, nakon razumevanja odnosa između Boga i čoveka, sledi pitanje: šta dalje? U članku EVANĐELJE pogledaćemo na koji način osoba ulazi u pravilan odnos sa Bogom.