DA LI BOG POSTOJI?
Biblija kaže: „Jer, od stvaranja sveta, Božije nevidljive osobine - njegova večna sila i božanstvo - mogu se jasno sagledati u onome što je stvoreno pa ljudi nemaju izgovora“ (Rimljanima 1,20 SSP). Drugim rečima, priroda sama po sebi ukazuje na Stvoritelja.
U tekstu koji sledi pogledaćemo neke prirodne zakonitosti i fenomene koji nedvosmisleno potvrđuju ovu biblijsku tvrdnju i koji verovanje u postojanje Boga-Stvoritelja pokazuju kako zdravorazumskim, tako i nužnim. Tekst je preuzet iz knjižice Stvaranje Ex Nihilo.
UZROK POSTOJANJA
„Ne možete se pozivati ni na vreme, ni na prostor, ni na materiju, ni na energiju, ni na prirodne zakone da biste objasnili poreklo univerzuma. Opšta teorija relativnosti ukazuje na potrebu za uzrokom koji leži izvan ovih domena.“ - dr Stiven Majer (Stephen Meyer), fizičar[3]
„[…] univerzum ne može biti sam svoj uzrok - ništa ne može stvoriti samo sebe, jer bi to značilo da je postojalo pre nego što je nastalo, što je logički apsurd.“ – dr Džonatan Sarfati (Jonathan Sarfati), fizikohemičar[4]
Prvi princip termodinamike nam kazuje da se unutar svemira ništa ne može ni stvoriti niti uništiti (totalna količina materije/energije je konstantna). Čak i ako uslovno prihvatimo da je Veliki prasak zaista događaj koji je stvorio univerzum, pitanje koje ostaje je odakle se stvorila materija/energija koja je pri ovome korišćena? Ako je Veliki prasak reakcija, šta mu je uzrok? (Vredi pomenuti da je Veliki prasak čak i među materijalistima postao jako kontroverzan zbog nemalog broja opažanja koja mu protivreče.[5])
Materijalisti ne dozvoljavaju upliv bilo čega što postoji izvan univerzuma, te stoga veruju da se ništa uistinu „samo od sebe“ pretvorilo u sve, i to bez ikakvog realnog uzroka koji leži van granica univerzuma, iako ovo verovanje protivreči ustanovljenim prirodnim zakonima[6].
S druge strane, Bog u kog hrišćani veruju ispunjava uslove nužne za stvoritelja, jer je nematerijalan (duh), večan - nema početak niti kraj (vreme je svojstvo materije) i moćan je da stvori ex nihilo (ni iz čega). Na neki način, Bog je poput kompjuterskog programera koji koristi binarni kod da stvori digitalni sadržaj, ali se sam po sebi ne sastoji od binarnog koda. Priroda njegovog bića suštinski se razlikuje od prirode onog što je stvorio i ne podleže istim zakonima, te njemu nije nužan „programer“, tj. stvoritelj. Razumevanje ovoga nam odgovara na često postavljeno pitanje „Ko je stvorio Boga?“ (detaljnije obrađeno u članku KO JE STVORIO BOGA?)
Postojanje stvoritelja koji je van granica univerzuma u potpunosti je, dakle, u skladu sa ustanovljenim prirodnim zakonima.
INFORMACIJE
„Razlika između živog i neživog nije u građi već u informacijama. Živi organizmi sadrže neverovatne količine informacija. Većina informacija digitalno je kodirana u DNK […].“ - dr Ričard Dokins (Richard Dawkins), evolucioni biolog [7].
„Sada znamo da tajna života ne leži u hemijskim sastojcima samim po sebi, već u logičkim strukturama i organizacionom rasporedu molekula. […] Kao superkompjuter, život je sistem za obradu informacija. […] Softver u živoj ćeliji je taj koji je prava misterija, ne hardver. Ali kako je nastao? […] Ne postoji nijedan poznati zakon fizike koji je u stanju da stvori informacije ni iz čega.“ – dr Pol Dejvis (Paul Davies), fizičar i evolucionista[8]
Svaki genom sadrži precizno kodirane genetske instrukcije nužne za izgradnju organskih struktura. Informacije su, dakle, osnov života. No samo postojanje informacija logično nameće postojanje inteligencije kao njihovog uzročnika. Informacije su nematerijalan entitet. Npr., informacije napisane kredom na tabli nisu u kredi, te ako tablu obrišemo rukavom sadržaj informacija se neće preneti na naš rukav. Zatim, one moraju biti prenesene „jezikom“, tj. nekakvim kodiranim komunikacionim sistemom, koji koristi simbole kojima su vrednosti unapred nasumično određene. Npr., zašto se slovo j izgovara onako kako ga mi izgovaramo ili zašto reč jabuka označava određeno voće? Ne postoji prirodni zakon koji to nalaže, već je u pitanju konvencija. Na kraju, mora postojati nekakav „hardver“, tj. mašinerija koja pošiljaocu daje mogućnost slanja informacija, a primaocu daje mogućnost da ih primi, dekodira i na osnovu njih deluje. U svojim radovima, profesor informatike dr Verner Git (Werner Gitt) sistematski pokazuje kako je ovo sve moralo da nastane istovremeno i bude koordinirano kako bi bilo funkcionalno[9].
Vredi pomenuti i to da ćelijska mašinerija u procesima mora da prevede jezik RNK u jezik DNK. Dakle, unutar ćelijskog sistema postoje dve različite jezičke konvencije.
Čuveni genetičar i penzionisani profesor Kornel univerziteta (Cornell University) dr Džon Senford (John Sanford) ovo potvrđuje: „Informacije, komunikacija i jezik. Ovo su nematerijalni entiteti. Nastaju putem inteligencije i međusobno se definišu, te ne možete imati jedno bez drugog. Svi moraju nastati jednovremeno.“[10]
Interesantna je i količina informacija u genomu. Već citirani Dokins kaže: „[…] u jednoj jedinoj ljudskoj ćeliji ima dovoljno kapaciteta da se u nju smesti Enciklopedija Britanika, svih 30 tomova, i to tri ili četiri puta.“[11] Ovo je, dakle, ujedno i najkompaktniji sistem skladištenja informacija, daleko napredniji od bilo kog sistema koji su ljudi izmislili.
Pored količine informacija, veoma je važna i njihova specifikovana složenost, tj. činjenica da su informacije precizno organizovane da proizvedu tačno određene i kompleksne biološke funkcije. Dr Džonatan Sarfati ovo objašnjava: „Postoji očigledna razlika između nečeg pisanog od strane inteligentne osobe, kao npr. Šekspirovih predstava, i nasumičnih sekvenci slova poput WDLMNLTDTJBKWIRZREZLMQCOP.2. Postoji očigledna razlika između Šekspira i sekvenci koje se ponavljaju, kao ABCDABCDABCD. Ovo poslednje je primer uređenosti, koja se mora razlikovati od Šekspira koji je primer specifikovane složenosti.“[12]
Interesantna je i količina informacija u genomu. Već citirani Dokins kaže: „[…] u jednoj jedinoj ljudskoj ćeliji ima dovoljno kapaciteta da se u nju smesti Enciklopedija Britanika, svih 30 tomova, i to tri ili četiri puta.“[11] Ovo je, dakle, ujedno i najkompaktniji sistem skladištenja informacija, daleko napredniji od bilo kog sistema koji su ljudi izmislili.
Pored količine informacija, veoma je važna i njihova specifikovana složenost, tj. činjenica da su informacije precizno organizovane da proizvedu tačno određene i kompleksne biološke funkcije. Dr Džonatan Sarfati ovo objašnjava: „Postoji očigledna razlika između nečeg pisanog od strane inteligentne osobe, kao npr. Šekspirovih predstava, i nasumičnih sekvenci slova poput WDLMNLTDTJBKWIRZREZLMQCOP.2. Postoji očigledna razlika između Šekspira i sekvenci koje se ponavljaju, kao ABCDABCDABCD. Ovo poslednje je primer uređenosti, koja se mora razlikovati od Šekspira koji je primer specifikovane složenosti.“[12]
Živa bića nedvosmisleno poseduju ovu karakteristiku, što ni evolucionisti ne spore. Hemičar i evolucionista dr Lesli Orgel (Leslie Orgel) kaže: „Živa bića se raspoznaju po njihovoj specifikovanoj složenosti. Kristale poput granita ne možemo okvalifikovati kao život jer im nedostaje kompleksnost; mešavine nasumičnih polimera ne ispunjavaju uslove jer im nedostaje specifičnost.“[13]
Ako sve ovo razumemo, nameće se logično pitanje: kako su se specifično kodirane informacije DNK, koje bi po obimu mogle ispuniti hiljade i hiljade pisanih stranica, ispisale bez upliva inteligencije?
U svetlu ovoga, kao svojevrstan apsurd, interesantno je istaknuti program SETI (Search for Extraterrestrial Intelligence) koji delimično finansira NASA i kojem je cilj pronaći dokaze za postojanje naprednih vanzemaljskih civilizacija time što će iz svemira snimiti signal koji sadrži kodifikovanu poruku. Kako će istraživači znati da je primljeni signal kodifikovana poruka? Karakterisaće je specifikovana složenost informacija. S druge strane, isti materijalisti koji ovo očekuju tvrde da velika količina veoma precizno kodiranih informacija u genomu nije proizvod inteligencije!
Nasuprot njima, hrišćani veruju da su informacije u genomu potekle od Boga kao inteligentnog stvoritelja, što je u skladu sa opažanjima koja kažu da inteligencija mora biti izvor informacija.
Ako sve ovo razumemo, nameće se logično pitanje: kako su se specifično kodirane informacije DNK, koje bi po obimu mogle ispuniti hiljade i hiljade pisanih stranica, ispisale bez upliva inteligencije?
U svetlu ovoga, kao svojevrstan apsurd, interesantno je istaknuti program SETI (Search for Extraterrestrial Intelligence) koji delimično finansira NASA i kojem je cilj pronaći dokaze za postojanje naprednih vanzemaljskih civilizacija time što će iz svemira snimiti signal koji sadrži kodifikovanu poruku. Kako će istraživači znati da je primljeni signal kodifikovana poruka? Karakterisaće je specifikovana složenost informacija. S druge strane, isti materijalisti koji ovo očekuju tvrde da velika količina veoma precizno kodiranih informacija u genomu nije proizvod inteligencije!
Nasuprot njima, hrišćani veruju da su informacije u genomu potekle od Boga kao inteligentnog stvoritelja, što je u skladu sa opažanjima koja kažu da inteligencija mora biti izvor informacija.
INTELIGENTNI DIZAJN
„Teško je odupreti se utisku da trenutna struktura univerzuma, očigledno osetljiva na male promene u brojevima, nije pažljivo isplanirana. […] Naizgled čudesna saglasnost brojevnih vrednosti koje je priroda dodelila svojim fundamentalnim konstantama mora biti najubedljiviji dokaz za kosmički dizajn.“ – dr Pol Dejvis, fizičar i evolucionista[14]
„Čak i ako svi podaci upućuju na inteligentnog stvaraoca, takva hipoteza je isključena iz nauke jer nije naturalistička.“ – dr Skot Tod (Scott C. Todd), imunolog sa Državnog univerziteta Kanzasa (Kansas State University)[15]
Na prethodno poglavlje nadovezuje se koncept inteligentnog dizajna. Svako od nas može, bez velike poteškoće, raspoznati je li nešto nastalo putem inteligentnog planiranja ili putem nasumičnih prirodnih procesa (npr., kamen klesan od strane umetnika u odnosu na kamen nasumično oblikovan vetrom, kišom i sl.).
Problem materijalizma je da biološke strukture takođe nose karakteristike dizajna. Napredak nauke je ovaj problem samo pogoršao, jer danas znamo da se ćelije sastoje od brojnih kompleksnih mehanizama i podsistema, uporedivih sa mašinama i sistemima koje su dizajnirali ljudi, a u nekim sferama ih nedvosmisleno i nadmašuju.
Dizajn je zapravo toliko očigledan da materijalisti, poput nobelovca Frensis Krika (Francis Crick, jedan od otkrivača strukture molekula DNK), osećaju potrebu da javnost podsete da „dizajna nema“. On je rekao: „Biolozi nikad ne smeju zaboraviti da ono što vide nije dizajnirano, već je evoluiralo.“[16] Ova i slične izjave ukazuju da je u pitanju ideološki motivisan stav. Srećom, ne dele svi naučnici ovo mišljenje. No koje su to karakteristike dizajna o kojima je reč?
Informacije i njihova specifikovana složenost svakako su pečati dizajna, no pored ovoga u ćelijskim sistemima uočavamo i ono što biohemičar Majkl Bihi (Michael Behe) u knjizi „Darvinova crna kutija“ opisuje kao nesvodljiva složenost. On ovo definiše kao sistem koji se „sastoji od nekoliko dobro uklopljenih i međusobno interaktivnih delova koji doprinose osnovnoj funkciji, pri čemu uklanjanje bilo kojeg od ovih delova dovodi do praktičnog prestanka funkcionisanja sistema.“[17] Prosto rečeno, oduzme li se i jedan element iz sistema, sistem prestaje da funkcioniše. Ono što je za materijaliste problem je konstruisati verovatan evolucioni model koji će objasniti kako su ove komponente nastale same po sebi, nezavisno jedna od druge i bez ikakvog plana, a potom takođe same po sebi nekako u organizmu bile korisne da prežive prirodnu selekciju, kako bi se na kraju spontano sklopile u nešto sasvim novo. Ovde, recimo, imamo primere poput ATP sintaze i biča jednoćelijskih organizama (flagellum) koji imaju karakteristike motora.
Način funkcionisanja ATP sintaze sam je po sebi fascinantan. Ovaj enzim je motor koji se sastoji od proteinskih podjedinica. Kao što se iz slike vidi, H+ joni (protoni) prolaze kroz poseban tunel unutar ATP sintaze, što inicira mehaničko kretanje, čineći da se osovina i osnova okreću poput turbine. Gotovo 100% mehaničke energije dobijene okretanjem pretvara se u hemijsku energiju, proizvodeći ATP molekule koji predstavljaju energiju kojom se ćelije napajaju kako bi vršile svoje funkcije. Ne postoji nijedan drugi izvor energije koji ovo može da zameni. Svaka od triliona ćelija u ljudskom organizmu obavlja ovaj proces oko milion puta u jednom minutu. Bič (flagellum) koji služi za kretanje pojedinih mikroorganizama nije ništa manje fascinantan, jer takođe funkcioniše poput motora koji je energetski neverovatno efikasan i ima mogućnost da veoma brzo stane, krene, promeni brzine i dostigne čak 100 hiljada obrtaja u minutu.
Postojanje ovih nesvodljivo složenih i mikroskopski sićušnih mašina, koje su po sklopu uporedive sa mašinama koje su stvorili ljudi, a pri tom su energetski daleko efikasnije, ukazuje na inteligentan proces koji je vodio njihovo sastavljanje.
Dizajn se primećuje i u samom univerzumu, gde se sve odvija u skladu sa precizno štimovanim zakonima. I sami faktori koji dozvoljavaju postojanje života na Zemlji (udaljenost od sunca, prisustvo vode, kiseonika itd.) takođe ovo pokazuju. Filozof i fizičar dr Robin Kolins (Robin Collins) kaže: „U toku poslednjih tridesetak godina naučnici su otkrili da gotovo sve vezano za osnovnu strukturu univerzuma balansira na oštrici brijača kako bi život bio moguć. Koincidencije su previše neverovatne da bi ovo pripisali slučajnosti ili tvrdili da objašnjenje nije ni potrebno.“[18]
Inteligentni stvoritelj se i ovde nameće kao daleko verovatnija i logičnija opcija od „puke slučajnosti“.
Dizajn se primećuje i u samom univerzumu, gde se sve odvija u skladu sa precizno štimovanim zakonima. I sami faktori koji dozvoljavaju postojanje života na Zemlji (udaljenost od sunca, prisustvo vode, kiseonika itd.) takođe ovo pokazuju. Filozof i fizičar dr Robin Kolins (Robin Collins) kaže: „U toku poslednjih tridesetak godina naučnici su otkrili da gotovo sve vezano za osnovnu strukturu univerzuma balansira na oštrici brijača kako bi život bio moguć. Koincidencije su previše neverovatne da bi ovo pripisali slučajnosti ili tvrdili da objašnjenje nije ni potrebno.“[18]
Inteligentni stvoritelj se i ovde nameće kao daleko verovatnija i logičnija opcija od „puke slučajnosti“.
[3] Strobel, Lee. The Case for a Creator. Zondervan, 2005., str. 77. Naglasak dodat.
[4] Sarfati, Jonathan. „If God created the universe, then who created God?“, Journal of Creation april 1998., str. 20.
[5] „Big Bang Theory Busted By 33 Top Scientists.“, Rense, maj 2004. <http://rense.com/general53/bbng.htm>
[6] Reynolds, Dan W. „Godless universe untenable“ (kritika knjige A Universe from Nothing: Why There is Something Rather Than Nothing Lawrence M. Kraussa). Journal of Creation, april 2013., str. 30.-35.
[7] Dawkins, Richard. The Greatest Show on Earth: The Evidence for Evolution, Free Press 2010, str. 405.
[8] Davies, Paul. „Life force.“ New Scientist, septembar 1998., str.27.-30. Naglasak dodat.
[9] Dela poput Without Excuse (Creation Book Publishers, 2011.), In the Beginning was Information (Master Books, 2006.) i sl.
[10] Dokumentarac Evolution’s Achilles’ Heels. Creation Ministries International, 2014.
[11] Dawkins, Richard. The Blind Watchmaker. W. W. Norton & Company, 1996., str. 115.
[12] Sarfati, Jonathan. Refuting Evolution. Creation Book Publishers 2008., str. 118. Naglasak dodat.
[13] Orgel, Leslie. The Origins of Life. John Wiley & Sons Inc, 1973., str. 189.
[14] Davies, Paul. God and the New Physics, Simon & Schuster, 1984., str. 189.
[15] Todd, Scott C. prepiska za časopis Nature, septembar 1999.
[16] Crick, Francis. What Mad Pursuit: A Personal View of Scientific Discovery. Basic Books, 1990., str. 138.
[17] Behe, Michael. Darwin’s Black Box: The Biochemical Challenge to Evolution. Free Press, 2006., str. 39.
[18] Strobel, Lee. The Case for a Creator. Zondervan, 2005., str. 131.
[4] Sarfati, Jonathan. „If God created the universe, then who created God?“, Journal of Creation april 1998., str. 20.
[5] „Big Bang Theory Busted By 33 Top Scientists.“, Rense, maj 2004. <http://rense.com/general53/bbng.htm>
[6] Reynolds, Dan W. „Godless universe untenable“ (kritika knjige A Universe from Nothing: Why There is Something Rather Than Nothing Lawrence M. Kraussa). Journal of Creation, april 2013., str. 30.-35.
[7] Dawkins, Richard. The Greatest Show on Earth: The Evidence for Evolution, Free Press 2010, str. 405.
[8] Davies, Paul. „Life force.“ New Scientist, septembar 1998., str.27.-30. Naglasak dodat.
[9] Dela poput Without Excuse (Creation Book Publishers, 2011.), In the Beginning was Information (Master Books, 2006.) i sl.
[10] Dokumentarac Evolution’s Achilles’ Heels. Creation Ministries International, 2014.
[11] Dawkins, Richard. The Blind Watchmaker. W. W. Norton & Company, 1996., str. 115.
[12] Sarfati, Jonathan. Refuting Evolution. Creation Book Publishers 2008., str. 118. Naglasak dodat.
[13] Orgel, Leslie. The Origins of Life. John Wiley & Sons Inc, 1973., str. 189.
[14] Davies, Paul. God and the New Physics, Simon & Schuster, 1984., str. 189.
[15] Todd, Scott C. prepiska za časopis Nature, septembar 1999.
[16] Crick, Francis. What Mad Pursuit: A Personal View of Scientific Discovery. Basic Books, 1990., str. 138.
[17] Behe, Michael. Darwin’s Black Box: The Biochemical Challenge to Evolution. Free Press, 2006., str. 39.
[18] Strobel, Lee. The Case for a Creator. Zondervan, 2005., str. 131.