NAUKA PRKOSI TEORIJI EVOLUCIJE
Iako mejnstrim nauka današnjice promoviše spontani nastanak života iz hemikalija, kao i nerukovođeni razvitak živih organizama onim putem koji to opisuje neo-darvinistička teorija evolucije, bliže ispitivanje ovih koncepata pokazuje da su u mnogome zasnovani na slepoj veri i željama materijalista da Boga kao stvoritelja života isključe iz jednačine, te da ovi koncepti nemaju potporu u opservacionoj nauci.
Tekst ispod je preuzet iz knjižice Stvaranje Ex Nihilo, i daje kratak pregled nekih krucijalnih problema vezanih za materijalističke teorije o nastanku i razvoju života.
NASTANAK ŽIVOTA
„Mora se zaključiti da, nasuprot ustanovljenoj i trenutnoj mudrosti, scenario koji opisuje nastanak života na zemlji slučajno i putem prirodnih uzroka koji mogu biti prihvaćeni na osnovu činjenica, a ne verom, još nije opisan.“ – dr Hjubert Jaki (Hubert Yockey), fizičar, teoretičar informacija i materijalista[19]
Pošto ne veruju u postojanje stvoritelja, materijalisti mahom veruju da je život nastao slučajnim mešanjem hemikalija u navodnoj „primordijalnoj supi“. Ovaj proces, nazvan abiogeneza ili hemijska evolucija, nikada nigde nije osmotren (takođe, nikakav materijalni dokaz za ovu „supu“ nikada nije pronađen). Ovaj koncept ide nasuprot biološkom zakonu biogeneze koji je ustanovio Luj Paster (Louis Pasteur), a koji kaže da život dolazi isključivo iz živog. Nikad nije dokumentovano išta što bi ovome protivrečilo, inače, razume se, to ne bi bio zakon.
No problema ima još puno. I najprostija živa ćelija jako je kompleksna, a jedan od problema koji abiogenezu čini nemogućom jeste međusobna zavisnost ćelijskih podsistema. Uzmimo sledeći primer: DNK sadrži biološke informacije koje moraju biti pročitane od strane mašinerije koja ih tumači, ali same informacije (uputstva) za sastavljanje te iste mašinerije su unutar DNK. Šta je starije?
Zatim, sam proces tumačenja zahteva energiju (ATP) koju proizvodi pomenuti motor ATP sintaza. Međutim, ATP sintaza ne može biti sastavljena bez uputstava koja su unutar DNK[20]. Ovaj problem je gori od dileme „kokoška ili jaje“, jer u ovom „začaranom krugu“ imamo više elemenata čiji su postojanje i rad međusobno uslovljeni.
Evolucionistička literatura kaže da je navodni zajednički predak svih živih organizama morao sadržati DNK, RNK, ATP i puno drugog, što još više komplikuje situaciju[21].
No, razmatranje i samih biohemikalija nužnih za život otvara veliki broj pitanja vezano za to kako su se one uopšte međusobno spontano povezale i kako se pravi broj pravih sastojaka uopšte našao u pravo vreme i na pravom mestu? Kao malen primer iz opusa pitanja koja se u vezi sa ovim mogu postaviti, dr Stiven Majer navodi sledeće: „Postoji prag minimalne složenosti. Postoji određeni nivo savijanja koji protein mora imati, zvan tercijarna struktura, koji je nužan da bi protein bio funkcionalan. Ne možete dobiti tercijarnu strukturu u proteinu ako nemate najmanje oko 75 amino-kiselina. To je konzervativna procena. Sad razmotrite šta je nužno da se molekul proteina stvori slučajno. Prvo potrebne su ispravne veze među amino-kiselinama. Drugo, amino-kiseline nalazimo u levoj i desnoj orijentaciji, a moramo imati isključivo leve. Treće, amino-kiseline se moraju nanizati u određenom redosledu, kao slova u rečenici. […] I to je nužno za samo jedan proteinski molekul. Najjednostavnijoj ćeliji potrebno je negde između tri i pet stotina proteinskih molekula.“[22]
Uz ovo, postoji još problema, poput nestabilnosti gradivnih blokova DNK i RNK, kao i samih ovih molekula, potom uticaja koji bi voda iz primordijalne supe imala na hemijske reakcije, kao i puno drugog. U svetlu svih tih problema, pomenuti hemičar dr Sarfati tvrdi da je „primordijalna supa“ poslednje mesto na kome bi pravi hemičar pokušao da stvori život[23] (za dalje proučavanje ovih problema pogledajte preporučene internet resurse).
Puno naučnika pokušalo je da izračuna verovatnoću spontanog nastanka života i cifre su astronomske. Astronom Fred Hojl (Fred Hoyle), koji se pred kraj života odrekao ateizma, verovatnoću spontanog nastanka života uporedio je sa šansom da tornado prođe kroz auto otpad i sastavi Boing 747[24].
Shvatajući da je spontan nastanak života na Zemlji van granica mogućeg, pojedini naučnici podržavaju ideju zvanu panspermija, koja kaže da je život nastao negde u svemiru, a zatim je slučajno ili namerno (od strane vanzemaljske inteligencije - direktna panspermija) prenesen na Zemlju. Jedan od poznatih zagovornika direktne panspermije bio je pomenuti nobelovac Frensis Krik. Ovakav pristup je zapravo priznanje da je spontan nastanak života na Zemlji van granica verovatnog i ovaj problem samo pomera u sferu nepoznatog, van dosega eksperimentalne nauke.
U svetlu datih problema, hipoteza o postojanju inteligentnog stvoritelja koji je nužne komponente života sastavio nimalo ne protivreči onome što opažamo.
Neki materijalisti kao protivargument navode kako je u prirodi puno „lošeg dizajna“, tj. tvrde da se u biološkom svetu primećuju strukture koje imaju nedostatke, što nekako dokazuje da dizajna u stvari nema. Ovo je jako loš argument, jer čak i da uslovno prihvatimo postojanje „lošeg dizajna“, to ne znači da inteligentnog stvoritelja nema. Ako npr. vidimo loše dizajniran automobil, bilo bi apsurdno zaključiti da je nastao bez upliva inteligencije i da dizajnera nema. No, znači li to da je Bog autor „lošeg dizajna“? Ukratko, ne. Odgovor hrišćana, zasnovan na Bibliji, je da je Bog u početku sve stvorio savršenim, ali da je pad u greh označio katastrofu ne samo za čovečanstvo, već i za ceo svet. Od tog trenutka sve u prirodi (uključujući i biološke strukture, o čemu će biti više reči u narednom poglavlju) doživelo je opadanje koje se i danas nastavlja, ali će pri drugom Hristovom dolasku sve biti vraćeno u pređašnje stanje (za više o ovome konsultujte preporučene internet resurse i poglavlje „Poruka nade“).
TEORIJA EVOLUCIJE
Svojom knjigom „O poreklu vrsta“ Čarls Darvin (Charles Darwin) je 1859. godine udario temelj modernoj teoriji evolucije (mada su evolucione ideje zapravo daleko starije). Njegova teorija, koja se danas u školama uči u izmenjenom obliku, predstavila je scenario po kome nikakva natprirodna inteligentna sila ne stoji iza razvoja i oblikovanja živih organizama, time postavši jedan od temelja modernog materijalizma i ateizma. No u poslednje vreme javlja se primetan broj naučnika koji teoriju evolucije dovodi u pitanje, i ovde ćemo ukratko videti neke od problema na koje ukazuju.
Pošto se sam pojam evolucija može koristiti prilično slobodno, treba naglasiti da je ono o čemu ovde govorimo opšta teorija evolucije koju evolucioni biolog dr Džerald Kerkut (Gerald Kerkut) definiše kao teoriju „[…] koja kaže da su svi oblici života u svetu nastali iz jednog izvora, koji je sam došao iz neorganskog oblika.“[25]
Neki su skloni tome da bilo kakve promene u biološkom svetu, bilo da su one posledica mutacija, prirodne ili veštačke selekcije, poistovete sa gore definisanom evolucijom.
Međutim, ono što je sporno nije to da u biološkom svetu postoje promene, već to da li u prirodi postoji tip promena koji je tokom milijardi godina jednoćelijski organizam pretvorio u čoveka? Pogledajmo dva glavna mehanizma koje ova teorija predlaže.
1. PRIRODNA SELEKCIJA
„Prirodna selekcija sama po sebi ne stvara nove genetske informacije. Dakle, bilo koji vidovi adaptacije organizma koji su posledica delovanja prirodne selekcije na već postojeće genetske informacije nisu promene u smeru koji dovodi do evolucije ’od-čestica-do-ljudi’.“ – dr Dejvid Kečpul (David Catchpoole), biolog[26]
Prirodna selekcija se prikazuje kao principijelni mehanizam koji je doveo do raznolikosti u živom svetu. Geni jedinki koje su sposobnije da u datoj sredini prežive i proizvedu potomstvo opstaju, dok se geni jedinki koje za ovo nisu sposobne brišu iz istorije. Time se vrsta adaptira sredini. Međutim, mnogi nekritički stave znak jednakosti između prirodne selekcije i evolucije. Ovo je velika greška. Čak i evolucionista dr Džon Endler (John Endler) ovo ističe: „Prirodna selekcija se ne sme poistovetiti sa evolucijom, mada su ovo dvoje usko povezani.“[27]
Prirodna selekcija sama po sebi nije nimalo sporna, ali ona operiše isključivo u granicama onoga što već postoji. Ona je destruktivan proces koji odstranjivanjem samo oblikuje postojeći genetski materijal. Pored ovoga, evoluciji je potreban i kreativan proces koji stvara potpuno nove informacije nužne da proizvedu nove genetske strukture nepoznate najprostijim organizmima[28].
„Prirodna selekcija sama po sebi ne stvara nove genetske informacije. Dakle, bilo koji vidovi adaptacije organizma koji su posledica delovanja prirodne selekcije na već postojeće genetske informacije nisu promene u smeru koji dovodi do evolucije ’od-čestica-do-ljudi’.“ – dr Dejvid Kečpul (David Catchpoole), biolog[26]
Prirodna selekcija se prikazuje kao principijelni mehanizam koji je doveo do raznolikosti u živom svetu. Geni jedinki koje su sposobnije da u datoj sredini prežive i proizvedu potomstvo opstaju, dok se geni jedinki koje za ovo nisu sposobne brišu iz istorije. Time se vrsta adaptira sredini. Međutim, mnogi nekritički stave znak jednakosti između prirodne selekcije i evolucije. Ovo je velika greška. Čak i evolucionista dr Džon Endler (John Endler) ovo ističe: „Prirodna selekcija se ne sme poistovetiti sa evolucijom, mada su ovo dvoje usko povezani.“[27]
Prirodna selekcija sama po sebi nije nimalo sporna, ali ona operiše isključivo u granicama onoga što već postoji. Ona je destruktivan proces koji odstranjivanjem samo oblikuje postojeći genetski materijal. Pored ovoga, evoluciji je potreban i kreativan proces koji stvara potpuno nove informacije nužne da proizvedu nove genetske strukture nepoznate najprostijim organizmima[28].
2. MUTACIJE
Neo-darvinisti (pristalice moderne teorije evolucije) kažu da su mutacije mehanizam koji je proizveo nove informacije, a da je prirodna selekcija te mutacije kanalisala tako što je odstranila loše i zadržala dobre.
Po rečima dr Don Batena (Don Batten): „Postoji više vrsta mutacija, ali sve one podrazumevaju slučajne promene nukleotidne (’slovne’) sekvence DNK.“[29] Nameću se dva pitanja: 1) Mogu li ove apsolutno slučajne promene doneti doslovno milione korisnih i kreativnih izmena unutar genoma putem dodavanja novih informacija i formiranja novih struktura; 2) dešavaju li se te promene dovoljno brzo da opstanu u procesu prirodne selekcije?
Opservaciona nauka kaže da su mutacije mahom ili destruktivne ili neutralne. One su uzrok starenja, raka i raznih oboljenja. Postoji manji broj mutacija koje su se pokazale korisnim, no u vezi njih biolog dr Robert Karter (Robert Carter) kaže: „Iako je tačno da mutacije ponekad mogu stvoriti nove karakteristike, one generalno jedino funkcionišu tako što uništavaju već postojeće karakteristike i informacije. Kada je nova karakteristika zvana srpasta anemija nastala u Africi, dala je ljudima mogućnost da prežive malarijska oboljenja. Ovo je bila nova karakteristika, ali se u procesu stvaranja pokvario gen za hemoglobin. Na sličan način, mnogi primeri otpornosti bakterija na antibiotike predstavljaju pokvarene gene za transport materije u ćeliju. Razlog iz kog bakterija može da preživi jeste taj da je gen za transport pokvaren, te otrov ne može da uđe.“[30]
Pored gore navedenog, proučavanja vršena poslednjih decenija otkrila su da se štetne mutacije u genomu akumuliraju iz generacije u generaciju, i to mnogo brže nego što se nekad mislilo. Ovo dovodi do tzv.genetske entropije. Ranije pomenuti genetičar Džon Senford jedan je od onih koji su ovo proučavali iz prve ruke, i kaže sledeće: „[…] problem je taj da se informacije degradiraju, a mutacije se u populacijama gomilaju tokom vremena. […] Ovo je otrežnjujuće, jer je ovo razlog iz kog umiremo. Dakle, razlog iz kog starimo i svi naši sistemi se kvare jeste posledica procesa mutacija i akumulacije loših mutacija u našem genomu. Iz tog razloga postoji gornja granica životne dobi. E sad, problem je još i veći jer […] mi prenosimo deo naših mutacija na našu decu, a oni tome dodaju još više mutacija i prenesu ih njihovoj deci, koja onda dodaju još više mutacija i dodaju ih narednoj generaciji. Ovo, dakle, nije samo problem pojedinih ljudi, već cele ljudske rase.“[31] Senford je ovaj fenomen detaljno objasnio u svojoj knjizi „Genetska entropija i misterija genoma“, pozivajući se na svoja, kao i na istraživanja drugih vodećih genetičara. On zaključuje da je brzina genetske entropije veoma jak argument protiv evolucije „nabolje“ tokom dugog vremenskog perioda.
Pored gore navedenog, drugi biolozi su istakli problem brzine kojom se mutacije dešavaju proporcionalno stopi razmnožavanja (problem poznat i kao „Haldejnova dilema“ po evolucionom biologu Dž. B. S. Haldejnu (J. B. S. Haldane), koji je prvi ukazao na ovaj problem). Ukratko, ako se kreativno-korisna mutacija nasumično i desi u jednoj jedinki, mutirani gen mora da zameni nemutirani u celokupnoj populaciji kako bi vrsta evoluirala. Zamena se mora desiti razmnožavanjem, tj. prenosom mutiranog gena na potomstvo. Međutim, ovo je problematično primeniti na organizme sa niskom stopom razmnožavanja (poput npr. slonova, kitova, ljudi itd.), jer bi ova stopa morala biti mnogo veća nego što zapravo jeste kako bi se evolucija uopšte mogla desiti u teoretskom vremenskom razmaku koji evolucionisti tvrde[32].
Ovo su samo neki od mnogih problema koji postoje sa neo-darvinističkom formulom „mutacije + prirodna selekcija = evolucija“. Dr Senford po ovom pitanju kaže: „Da li je ovaj darvinistički proces, mutacije uparene sa odabirom, uistinu stvaralački proces? Odgovor je: ne, ovo nije stvaralački proces. Proces mutacija i odabira služi samo za fino štimovanje sistema, i to je ono što zapažamo u biologiji.“ [33]
U svetlu gore navedenog, dr Robert Karter zaključuje: „Prirodna selekcija uparena s mutacijama deluje u smeru suprotnom od onog koji je potreban evoluciji.“ [34]
Neo-darvinisti (pristalice moderne teorije evolucije) kažu da su mutacije mehanizam koji je proizveo nove informacije, a da je prirodna selekcija te mutacije kanalisala tako što je odstranila loše i zadržala dobre.
Po rečima dr Don Batena (Don Batten): „Postoji više vrsta mutacija, ali sve one podrazumevaju slučajne promene nukleotidne (’slovne’) sekvence DNK.“[29] Nameću se dva pitanja: 1) Mogu li ove apsolutno slučajne promene doneti doslovno milione korisnih i kreativnih izmena unutar genoma putem dodavanja novih informacija i formiranja novih struktura; 2) dešavaju li se te promene dovoljno brzo da opstanu u procesu prirodne selekcije?
Opservaciona nauka kaže da su mutacije mahom ili destruktivne ili neutralne. One su uzrok starenja, raka i raznih oboljenja. Postoji manji broj mutacija koje su se pokazale korisnim, no u vezi njih biolog dr Robert Karter (Robert Carter) kaže: „Iako je tačno da mutacije ponekad mogu stvoriti nove karakteristike, one generalno jedino funkcionišu tako što uništavaju već postojeće karakteristike i informacije. Kada je nova karakteristika zvana srpasta anemija nastala u Africi, dala je ljudima mogućnost da prežive malarijska oboljenja. Ovo je bila nova karakteristika, ali se u procesu stvaranja pokvario gen za hemoglobin. Na sličan način, mnogi primeri otpornosti bakterija na antibiotike predstavljaju pokvarene gene za transport materije u ćeliju. Razlog iz kog bakterija može da preživi jeste taj da je gen za transport pokvaren, te otrov ne može da uđe.“[30]
Pored gore navedenog, proučavanja vršena poslednjih decenija otkrila su da se štetne mutacije u genomu akumuliraju iz generacije u generaciju, i to mnogo brže nego što se nekad mislilo. Ovo dovodi do tzv.genetske entropije. Ranije pomenuti genetičar Džon Senford jedan je od onih koji su ovo proučavali iz prve ruke, i kaže sledeće: „[…] problem je taj da se informacije degradiraju, a mutacije se u populacijama gomilaju tokom vremena. […] Ovo je otrežnjujuće, jer je ovo razlog iz kog umiremo. Dakle, razlog iz kog starimo i svi naši sistemi se kvare jeste posledica procesa mutacija i akumulacije loših mutacija u našem genomu. Iz tog razloga postoji gornja granica životne dobi. E sad, problem je još i veći jer […] mi prenosimo deo naših mutacija na našu decu, a oni tome dodaju još više mutacija i prenesu ih njihovoj deci, koja onda dodaju još više mutacija i dodaju ih narednoj generaciji. Ovo, dakle, nije samo problem pojedinih ljudi, već cele ljudske rase.“[31] Senford je ovaj fenomen detaljno objasnio u svojoj knjizi „Genetska entropija i misterija genoma“, pozivajući se na svoja, kao i na istraživanja drugih vodećih genetičara. On zaključuje da je brzina genetske entropije veoma jak argument protiv evolucije „nabolje“ tokom dugog vremenskog perioda.
Pored gore navedenog, drugi biolozi su istakli problem brzine kojom se mutacije dešavaju proporcionalno stopi razmnožavanja (problem poznat i kao „Haldejnova dilema“ po evolucionom biologu Dž. B. S. Haldejnu (J. B. S. Haldane), koji je prvi ukazao na ovaj problem). Ukratko, ako se kreativno-korisna mutacija nasumično i desi u jednoj jedinki, mutirani gen mora da zameni nemutirani u celokupnoj populaciji kako bi vrsta evoluirala. Zamena se mora desiti razmnožavanjem, tj. prenosom mutiranog gena na potomstvo. Međutim, ovo je problematično primeniti na organizme sa niskom stopom razmnožavanja (poput npr. slonova, kitova, ljudi itd.), jer bi ova stopa morala biti mnogo veća nego što zapravo jeste kako bi se evolucija uopšte mogla desiti u teoretskom vremenskom razmaku koji evolucionisti tvrde[32].
Ovo su samo neki od mnogih problema koji postoje sa neo-darvinističkom formulom „mutacije + prirodna selekcija = evolucija“. Dr Senford po ovom pitanju kaže: „Da li je ovaj darvinistički proces, mutacije uparene sa odabirom, uistinu stvaralački proces? Odgovor je: ne, ovo nije stvaralački proces. Proces mutacija i odabira služi samo za fino štimovanje sistema, i to je ono što zapažamo u biologiji.“ [33]
U svetlu gore navedenog, dr Robert Karter zaključuje: „Prirodna selekcija uparena s mutacijama deluje u smeru suprotnom od onog koji je potreban evoluciji.“ [34]
FOSILNI NALAZ
„Ekstremna retkost prelaznih formi u fosilnom zapisu i dalje je poslovna tajna paleontologije. […] u bilo kom lokalnom području, vrsta ne nastaje postepeno putem postepenog preobražaja njenih predaka; pojavljuje se najednom i to ’potpuno formirana’.“ – dr Stiven Džej Guld (Stephen Jay Gould), paleontolog i evolucioni biolog (Harvard i Američki muzej prirodne istorije) [35]
„U potpunosti se slažem sa vašim komentarima o nedostatku direktnih ilustracija evolucionih prelaza u mojoj knjizi. Da sam znao i za jedan prelaz, fosilizovan ili živ, sasvim sigurno bih ga uključio. […] Teško je demantovati Gulda i ljude iz Američkog muzeja kada kažu da nema prelaznih fosila. […] Kažete da je trebalo ’bar pokazati fotografije fosila iz kojih je svaki tip organizma proizašao.’ Biću iskren - ne postoji nijedan fosil za koji se može neosporno argumentovati da je takav.“ [napisano kao odgovor na pitanje čitaoca zašto njegova knjiga „Evolucija“ ne sadrži vizuelne prikaze prelaznih vrsta] – dr Kolin Paterson (Colin Patterson), paleontolog i evolucionista (Britanski Muzej) [36]
Ako su se milioni i milioni korisno-kreativnih mutacija zaista desili tokom dugog vremena i postepeno doveli do formiranja organizama kakvi su danas, logično je očekivati da u fosilnom nalazu za ovo nađemo nedvosmislen dokaz u vidu velikog broja prelaznih oblika. Međutim, to ipak nije slučaj. I sam Darvin je konstatovao da je ova činjenica očigledna zamerka koja se može dati njegovoj teoriji[37]. Vek i po nakon Darvina, bez obzira na milione nađenih fosila, situacija je u ovom smislu ostala faktički nepromenjena, što se vidi iz izjava i radova dva gore citirana uticajna paleontologa s kraja XX veka.
Kako bi pomirio teoriju evolucije sa fosilnim nalazom, Guld je, zajedno sa kolegom Najls Eldredžom (Niles Eldredge), formulisao teoriju isprekidane ravnoteže, koja, uprošćeno govoreći, kaže da se evolucione promene dešavaju jako brzo, ali da je period između bilo kakvih promena jako dug. Istini za volju, ova teorija je jako kontroverzna među samim evolucionistima, ali bez dileme stoji poput svojevrsnog priznanja da fosilni zapis nije dao ono što se očekivalo sledeći klasičnu Darvinovu teoriju, i da je usklađivanje sa dokazima nužno.
Međutim, postoji manji broj fosila koje udžbenici pokazuju kao „prelazne karike“. Šta s njima? Treba razumeti da među samim evolucionistima postoje stručnjaci koji ove konkretne fosile osporavaju kao prelazne. Klasičan primer je Archaeopteryx, navodni prelaz između gmizavaca i ptica. Jedan od vodećih stručnjaka za ptice, dr Alan Fedućia (Alan Feduccia), profesor na Univerzitetu Severne Karoline, kategoričan je u tome da je ovo ptica, a ne prelazan oblik[38]. Drugi fosili koji su nekad smatrani za prelazne, kao što su tiktaalik ili coelacanth, diskvalifikovani su kao takvi naknadnim otkrićima[39].
Glavobolju takođe zadaju pojedini fosili koji su nađeni „tamo gde ne bi trebali da budu“, i nameću to da se evoluciona priča mora nemalo menjati. Na primer, 2005. godine potvrđeno je prisustvo najmanje pet vrsta trava u fosilizovanim ostacima izmeta dinosaurusa[40]. Ovo je bilo zapanjujuće, jer se dotad smatralo da trave nisu evoluirale nekih deset miliona godina nakon izumiranja dinosaurusa. Još jedan interesantan primer za koji evolucionisti još uvek nemaju rešenje su fosili polena nađeni u planini Roraima u Venecueli. Fosili su nađeni u stenama čiju su starost evolucionisti procenili na 1,8 milijardi godina, što je daleko ranije nego što su po njihovom verovanju biljke koje vrše fotosintezu mogle nastati[41].
Glavobolju takođe zadaju pojedini fosili koji su nađeni „tamo gde ne bi trebali da budu“, i nameću to da se evoluciona priča mora nemalo menjati. Na primer, 2005. godine potvrđeno je prisustvo najmanje pet vrsta trava u fosilizovanim ostacima izmeta dinosaurusa[40]. Ovo je bilo zapanjujuće, jer se dotad smatralo da trave nisu evoluirale nekih deset miliona godina nakon izumiranja dinosaurusa. Još jedan interesantan primer za koji evolucionisti još uvek nemaju rešenje su fosili polena nađeni u planini Roraima u Venecueli. Fosili su nađeni u stenama čiju su starost evolucionisti procenili na 1,8 milijardi godina, što je daleko ranije nego što su po njihovom verovanju biljke koje vrše fotosintezu mogle nastati[41].
Još jedan svojevrstan apsurd u kontekstu evolucije je taj da se određeni organizmi nisu praktično nimalo promenili nakon navodnih stotina miliona godina, iako su drugi organizmi oko njih navodno evoluirali. Neke od ovih nepromenjenih organizama apsurdno nazivaju i „živim fosilima“. Teza da nisu doživeli evolucione promene jer su oni „savršeno adaptirani svojoj sredini“ ne drži, jer s druge strane evolucionisti takođe tvrde da se i životna sredina na celoj planeti tokom tog perioda drastično menjala.
Većina bioloških razdela pojavljuje se najednom u kambrijumu, i ovaj fenomen zove se kambrijumska eksplozija. Dakle, sve velike anatomske razlike u živom svetu, sa svojom neverovatnom raznolikošću dizajna pojavljuju se naglo, a ne postepeno. Naučnici poput dr Don Batena, dr Robert Kartera i dr Markus Rosa (Marcus Ross) zaključuju da je ovo kompatibilno sa biblijskim opisom da su u početku stvorene osnovne vrste (ili tipovi) životinja, koje su se prirodnom selekcijom kasnije razgranale u današnje vrste[42].
Usko povezane s problemom fosila su i stene u kojima ih nalazimo. Pravnik i geolog Čarls Lajel (Charles Lyell) je u XIX veku ustanovio princip uniformitarizma koji tvrdi da je „sadašnjost ključ prošlosti“, tj. da je stopa brzine geoloških procesa koju danas zapažamo uvek bila manje-više ista, te tako možemo zaključiti da se reljef kakav danas vidimo postepeno formirao tokom milijardi godina. Naučnici današnjice ovaj koncept postepeno odbacuju i barem delimično prihvataju da su katastrofalni događaji imali značajnu ulogu u formiranju reljefa, ali uniformitarizam je i dalje jedna od fundamentalnih pretpostavki u pokušaju da se razume geološka prošlost. Za parcijalno odbacivanje ovog koncepta delimično su zaslužne i moderne katastrofe, poput erupcije vulkana Sent Helens, gde je u samo jednom danu erupcija proizvela 7,6 metara fino nataloženih slojeva sedimenata[43]. Nekada se smatralo da je za postizanje takvih slojeva nužan ogroman vremenski period. Takođe, pokazalo se da se i druge karakteristike reljefa, poput manjih kanjona, mogu oformiti za neverovatno kratko vreme.
Većina bioloških razdela pojavljuje se najednom u kambrijumu, i ovaj fenomen zove se kambrijumska eksplozija. Dakle, sve velike anatomske razlike u živom svetu, sa svojom neverovatnom raznolikošću dizajna pojavljuju se naglo, a ne postepeno. Naučnici poput dr Don Batena, dr Robert Kartera i dr Markus Rosa (Marcus Ross) zaključuju da je ovo kompatibilno sa biblijskim opisom da su u početku stvorene osnovne vrste (ili tipovi) životinja, koje su se prirodnom selekcijom kasnije razgranale u današnje vrste[42].
Usko povezane s problemom fosila su i stene u kojima ih nalazimo. Pravnik i geolog Čarls Lajel (Charles Lyell) je u XIX veku ustanovio princip uniformitarizma koji tvrdi da je „sadašnjost ključ prošlosti“, tj. da je stopa brzine geoloških procesa koju danas zapažamo uvek bila manje-više ista, te tako možemo zaključiti da se reljef kakav danas vidimo postepeno formirao tokom milijardi godina. Naučnici današnjice ovaj koncept postepeno odbacuju i barem delimično prihvataju da su katastrofalni događaji imali značajnu ulogu u formiranju reljefa, ali uniformitarizam je i dalje jedna od fundamentalnih pretpostavki u pokušaju da se razume geološka prošlost. Za parcijalno odbacivanje ovog koncepta delimično su zaslužne i moderne katastrofe, poput erupcije vulkana Sent Helens, gde je u samo jednom danu erupcija proizvela 7,6 metara fino nataloženih slojeva sedimenata[43]. Nekada se smatralo da je za postizanje takvih slojeva nužan ogroman vremenski period. Takođe, pokazalo se da se i druge karakteristike reljefa, poput manjih kanjona, mogu oformiti za neverovatno kratko vreme.
Interesantno je pomenuti da je Čarls Lajel otvoreno priznao da je njegova namera bila da nauku oslobodi Biblije, tj. pretpostavke da je Nojev potop kao globalna katastrofa igrao ključnu ulogu u formiranju reljefa koji danas vidimo[44]. No dokaza za globalni potop ima puno, a neke od njih nalazimo upravo među fosilima, kao npr. masovna fosilna groblja kitova i drugih morskih životinja nađenih u Peruu i Čileu[45]. Ova groblja ukazuju da su ove životinje pokopane odjednom. Zapravo, fosilizacija uopšteno, a naročito masovna, obično i ukazuje na brz, silovit događaj, jer mrtvi organizmi inače podležu raspadanju ili bivaju pojedeni od strane drugih životinja. Ovome u prilog svakako idu fosili potpuno mekih organizama (poput meduza), kao i fosili životinja fosilizovanih tokom porođaja[46]. Još jedan od izazova uniformitarističkom pristupu predstavljaju tzv. polistratni fosili. Na slici vidimo primer fosila drveta koji se proteže kroz više geoloških slojeva. S jedne strane, u skladu sa uniformitarizmom, kaže se da je za formiranje svakog od ovih slojeva bilo potrebno jako dugo vreme, ali bi to onda značilo da je drvo stajalo ne truleći i čekajući da se sedimenti oko njega natalože. Masovni potop, kao katastrofalan događaj koji je brzo naneo taloge sedimenata, daleko se bolje uklapa u ove nalaze negoli dugi i postepeni procesi (za više informacija o Potopu pogledajte preporučene internet resurse).
Fosilni zapis je, dakle, još jedan u nizu problema teorije evolucije.
Fosilni zapis je, dakle, još jedan u nizu problema teorije evolucije.
[19] Yockey, Hubert P. „A calculation of the probability of spontaneous biogenesis by information theory“, Journal of Theoretical Biology, str. 396. Naglasak dodat.
[20] Grupa autora, (urednik) Carter, dr Robert. Evolution’s Achilles’ Heels. Creation Book Publishers, 2014., str. 80.
[21] Lane Nick. „Was our oldest ancestor a proton-powered rock?“ New Scientist, oktobar 2009., str. 38.-42.
[22] Strobel, Lee. The Case for a Creator. Zondervan, 2005., str. 229.
[23] Dokumentarac Evolution’s Achilles’ Heels. Creation Ministries International, 2014.
[24] Hoyle, Fred. „Hoyle on evolution.“ Nature, novembar 1981., str. 105.
[25] Kerkut, Gerald A. Implications of Evolution. Pergamon, 1960., str. 157.
[26] Catchpoole, David. Defining Terms. Creation, januar 2011. <http://creation.com/defining-terms>
[27] Endler John. Natural Selection in the Wild. Princeton University Press, 1986., str. 8.
[28] Sarfati, Jonathan. Refuting Evolution 2. Creation Book Publishers 2011., str. 53.
[29] Grupa autora, (urednik) Carter, dr Robert. Evolution’s Achilles’ Heels. Creation Book Publishers, 2014., str. 33.
[30], [31] Dokumentarac Evolution’s Achilles’ Heels. Creation Ministries International, 2014.
[32] ReMine, Walter J. „Cost theory and the cost of substitution – a clarification“. Journal of Creation, str. 113-125, april 2005.
[33], [34] Dokumentarac Evolution’s Achilles’ Heels. Creation Ministries International, 2014.
[35] Gould, Stephen J. „Evolution’s erratic pace“. Natural History, maj 1977., str. 14.
[36] Sunderland, Luther. Darwin’s Enigma. Master Books, 1998., str.101.-102.
[37] Darwin, Charles. On the Origin of Species (šesto izdanje, 1872.).
[38] Morell, Virginia. „Archaeopteryx: Early Bird Catches a Can of Worms.“ Science, februar 1993., str. 764.-765.
[39] Walker, Tas. „Is the famous fish-fossil finished?“ Creation, jul 2010.,str. 38.-39.
[40] Bakalar Nicholas. „Dung fossils suggest dinosaurs ate grass.“ National Geographic News, novembar 2005.<http://news.nationalgeographic.com/news/2005/11/1118_051118_grass_dinos.html>
[41] Silvestru, Emil i Weiland, Carl. „Pollen Paradox.“ Creation, jul 2011., str. 16.-17.
[42] Dokumentarac Evolution’s Achilles’ Heels. Creation Ministries International, 2014.
[43] Austin, Stephen. „Mount St Helens and catastrophism.“ Zbornik radova Proc. First International conference on Creationism: Basic and educational sessions. Creation Science Fellowship, 1987.
[44] Bailey, Edward B. British men of science: Charles Lyell, Thomas Nelson and Sons Ltd, London, Great Britain, 1962., str. 75.
[45] Oard, Michael. „Dead whales: telling tales?“ Creation, septembar 2004., str. 10.-14.; Walker, Tas. „80 whales buried mysteriously in Chilean desert.“ Creation, decembar 2011.<http://creation.com/chile-desert-whale-fossils>
[46] Dell’Amore, Christine. „Oldest sea monster babies found; fossil shows reptiles had live birth.“ National Geographic, februar 2014 <http://news.nationalgeographic.com/news/2014/02/140212-sea-monster-ichthyosaur-reptiles-paleontology-science-animals/>
[20] Grupa autora, (urednik) Carter, dr Robert. Evolution’s Achilles’ Heels. Creation Book Publishers, 2014., str. 80.
[21] Lane Nick. „Was our oldest ancestor a proton-powered rock?“ New Scientist, oktobar 2009., str. 38.-42.
[22] Strobel, Lee. The Case for a Creator. Zondervan, 2005., str. 229.
[23] Dokumentarac Evolution’s Achilles’ Heels. Creation Ministries International, 2014.
[24] Hoyle, Fred. „Hoyle on evolution.“ Nature, novembar 1981., str. 105.
[25] Kerkut, Gerald A. Implications of Evolution. Pergamon, 1960., str. 157.
[26] Catchpoole, David. Defining Terms. Creation, januar 2011. <http://creation.com/defining-terms>
[27] Endler John. Natural Selection in the Wild. Princeton University Press, 1986., str. 8.
[28] Sarfati, Jonathan. Refuting Evolution 2. Creation Book Publishers 2011., str. 53.
[29] Grupa autora, (urednik) Carter, dr Robert. Evolution’s Achilles’ Heels. Creation Book Publishers, 2014., str. 33.
[30], [31] Dokumentarac Evolution’s Achilles’ Heels. Creation Ministries International, 2014.
[32] ReMine, Walter J. „Cost theory and the cost of substitution – a clarification“. Journal of Creation, str. 113-125, april 2005.
[33], [34] Dokumentarac Evolution’s Achilles’ Heels. Creation Ministries International, 2014.
[35] Gould, Stephen J. „Evolution’s erratic pace“. Natural History, maj 1977., str. 14.
[36] Sunderland, Luther. Darwin’s Enigma. Master Books, 1998., str.101.-102.
[37] Darwin, Charles. On the Origin of Species (šesto izdanje, 1872.).
[38] Morell, Virginia. „Archaeopteryx: Early Bird Catches a Can of Worms.“ Science, februar 1993., str. 764.-765.
[39] Walker, Tas. „Is the famous fish-fossil finished?“ Creation, jul 2010.,str. 38.-39.
[40] Bakalar Nicholas. „Dung fossils suggest dinosaurs ate grass.“ National Geographic News, novembar 2005.<http://news.nationalgeographic.com/news/2005/11/1118_051118_grass_dinos.html>
[41] Silvestru, Emil i Weiland, Carl. „Pollen Paradox.“ Creation, jul 2011., str. 16.-17.
[42] Dokumentarac Evolution’s Achilles’ Heels. Creation Ministries International, 2014.
[43] Austin, Stephen. „Mount St Helens and catastrophism.“ Zbornik radova Proc. First International conference on Creationism: Basic and educational sessions. Creation Science Fellowship, 1987.
[44] Bailey, Edward B. British men of science: Charles Lyell, Thomas Nelson and Sons Ltd, London, Great Britain, 1962., str. 75.
[45] Oard, Michael. „Dead whales: telling tales?“ Creation, septembar 2004., str. 10.-14.; Walker, Tas. „80 whales buried mysteriously in Chilean desert.“ Creation, decembar 2011.<http://creation.com/chile-desert-whale-fossils>
[46] Dell’Amore, Christine. „Oldest sea monster babies found; fossil shows reptiles had live birth.“ National Geographic, februar 2014 <http://news.nationalgeographic.com/news/2014/02/140212-sea-monster-ichthyosaur-reptiles-paleontology-science-animals/>