DA LI JE KURAN (QUR'AN) BOŽIJA REČ?
ANAHRONIZMI U KURANU
Muhamed, osnivač islama, tvrdio je da se Bog (Allah) prethodno objavio Jevrejima i hrišćanima, ali da su ovi zapravo iskvarili veru i izmenili svete spise, te Stari i Novi zavet nisu pouzdani. Po Muhamedu, Kuran predstavlja Božije reči, i jedina je savršena sveta knjiga.
S obzirom na to da se poziva na jevrejske i hrišćanske svete spise kao na nešto što je na početku bilo ispravno, Kuran ponavlja puno biblijskih tema, ali sa očiglednim greškama. U Kuranu nalazimo puno anahronizama, tj. nalazimo da su stvari postavljene van njihovog istorijskog konteksta. Ova činjenica neposredno pokazuje da je u pitanju knjiga pisana od strane ljudi, tj. nije inspirisana od Boga.
Evo nekolicine interesantnih primera koji ovo ilustruju (brojevi u zagradama su sure i ajeti Kurana u kojima se ove priče nalaze).
1. Razapinjanje u Egiptu u vreme Josifa (Jusuf) i Mojsija (Musa) (12:41, 20:71)
U Kuranu nalazimo da su Egipćani praktikovali raspeća kao kaznu u vreme Josifa (19. vek p.n.e.) i Mojsija (15. vek p.n.e.). Problem je što se raspeća kao vid kazne prvi put javljaju tek u Persiji u 6. veku p.n.e., dakle mnogo vekova kasnije. Ovde vidimo da je Muhamed znao priče o Mojsiju i Josifu, ali ih je začinio novozavetnim detaljima o raspeću kao kazni.
2. Marija majka Isusova i Marija Mojsijeva sestra (19:28, 66:12)
U Kuranu nalazimo slučajeve mešanja različitih biblijskih događaja koji imaju poneki sličan element. U jednom od tih slučajeva u pitanju je ime Marija, odnosno kako ga Kuran beleži - Merjema. Po Starom zavetu, Mojsije i Aron imaju sestru po imenu Marija. Kuran, u skladu s Biblijom, tvrdi da je Marija Aronova sestra, kao i da je Aron (u Kuranu Harun) Mojsijev brat (sure 19 i 20), a svi skupa nazvani su Imranovim sinovima, te je ova starozavetna porodična veza potvrđena. Međutim, u Novom zavetu Isusova mati takođe nosi ime Marija. Ove dve Marije razdvaja nekih hiljadu i po godina. No, čitajući Kuran vidimo da je Muhamed nedvosmisleno pomešao ove dve ličnosti i smatra ih jednom te istom osobom, te ispada da je Mojsije ujak Isusa Hrista, što je istorijski svakako nemoguće.
3. Mojsije i Samarićani (20:35-88, 95)
U Kuranu nalazimo to da je u toku izlaska jevrejskog naroda iz Egipta pod Mojsijevim vođstvom neko po imenu Samirija (ili Samarićanin) naveo Jevreje na to da naprave zlatno tele kao idol kome će se klanjati. Ova priča svakako podseća na biblijsku priču slične sadržine koja je nastala mnogo ranije. Međutim, postoje problemi. Prvo, Biblija u ovoj priči ne spominje nikog s ovakvim imenom. Zapravo, bilo bi jako čudno da je neko s takvim imenom spomenut, s obzirom na to da su i grad Samarija i etnička grupa Samarićana (mešanci Jevreja i drugih naroda) nastali mnogo vekova kasnije.
Ovde vidimo da je Muhamed izgleda pomešao dve priče Jevreja iz svoga vremena, priču o izlasku iz Egipta za vreme Mojsija i priču o Samarićanima kao onima koji su iskvarili jevrejsku religiju. Jevreji novozavetnog doba su na Samarićane gledali s mržnjom, jer nisu bili čisti Jevreji i religija im nije bila čist judaizam, već njegov iskvaren oblik. Još jedna priča koja je potencijalno igrala ulogu u Muhamedovoj zabuni je priča o Zamriju, još jednom liku iz Starog Zaveta koji je bio deo jeresi, ali ne one vezane za zlatno tele, već se javlja kasnije (4. Moj. 25). Dakle, moguće je da je Muhamed pomešao elemente tri različite priče.
4. Mojsije i Haman (Aman) (28:5-8)
Ovo je još jedan primer mešanja biblijskih događaja koji imaju slične elemente. U Bibliji, Knjiga o Jestiri govori o vremenu kada je jevrejski narod živeo pod vlašću Persijanaca. Tu nalazimo priču o Amanu (Hamanu), zlom persijskom velikašu, koji želi da istrebi jevrejski narod. Događaji opisani u toj priči desili su se u 5. veku p.n.e. U Kuranu takođe nalazimo pomen ovog velikaša, ali je on stavljen u Egipat za vreme Mojsija, specifičnije, u vreme kad je faraon želeo da pobije jevrejsku mušku decu, tj. nekih hiljadu godina ranije od onog u Jestiri. Muhamed je očigledno pomešao te dve jevrejske priče sa sličnim elementima: priču o planu faraona da ubije jevrejsku mušku decu za vreme ropstva u Egiptu i priču o Hamanovom planu da istrebi Jevreje za vreme njihovog ropstva pod Persijom.
Ovi primeri bili su neka vrsta uvoda za sledeći odeljak u kome ćemo pogledati verovatno najveći apsurd Kurana: ličnost Isusa Hrista.
Muhamed, osnivač islama, tvrdio je da se Bog (Allah) prethodno objavio Jevrejima i hrišćanima, ali da su ovi zapravo iskvarili veru i izmenili svete spise, te Stari i Novi zavet nisu pouzdani. Po Muhamedu, Kuran predstavlja Božije reči, i jedina je savršena sveta knjiga.
S obzirom na to da se poziva na jevrejske i hrišćanske svete spise kao na nešto što je na početku bilo ispravno, Kuran ponavlja puno biblijskih tema, ali sa očiglednim greškama. U Kuranu nalazimo puno anahronizama, tj. nalazimo da su stvari postavljene van njihovog istorijskog konteksta. Ova činjenica neposredno pokazuje da je u pitanju knjiga pisana od strane ljudi, tj. nije inspirisana od Boga.
Evo nekolicine interesantnih primera koji ovo ilustruju (brojevi u zagradama su sure i ajeti Kurana u kojima se ove priče nalaze).
1. Razapinjanje u Egiptu u vreme Josifa (Jusuf) i Mojsija (Musa) (12:41, 20:71)
U Kuranu nalazimo da su Egipćani praktikovali raspeća kao kaznu u vreme Josifa (19. vek p.n.e.) i Mojsija (15. vek p.n.e.). Problem je što se raspeća kao vid kazne prvi put javljaju tek u Persiji u 6. veku p.n.e., dakle mnogo vekova kasnije. Ovde vidimo da je Muhamed znao priče o Mojsiju i Josifu, ali ih je začinio novozavetnim detaljima o raspeću kao kazni.
2. Marija majka Isusova i Marija Mojsijeva sestra (19:28, 66:12)
U Kuranu nalazimo slučajeve mešanja različitih biblijskih događaja koji imaju poneki sličan element. U jednom od tih slučajeva u pitanju je ime Marija, odnosno kako ga Kuran beleži - Merjema. Po Starom zavetu, Mojsije i Aron imaju sestru po imenu Marija. Kuran, u skladu s Biblijom, tvrdi da je Marija Aronova sestra, kao i da je Aron (u Kuranu Harun) Mojsijev brat (sure 19 i 20), a svi skupa nazvani su Imranovim sinovima, te je ova starozavetna porodična veza potvrđena. Međutim, u Novom zavetu Isusova mati takođe nosi ime Marija. Ove dve Marije razdvaja nekih hiljadu i po godina. No, čitajući Kuran vidimo da je Muhamed nedvosmisleno pomešao ove dve ličnosti i smatra ih jednom te istom osobom, te ispada da je Mojsije ujak Isusa Hrista, što je istorijski svakako nemoguće.
3. Mojsije i Samarićani (20:35-88, 95)
U Kuranu nalazimo to da je u toku izlaska jevrejskog naroda iz Egipta pod Mojsijevim vođstvom neko po imenu Samirija (ili Samarićanin) naveo Jevreje na to da naprave zlatno tele kao idol kome će se klanjati. Ova priča svakako podseća na biblijsku priču slične sadržine koja je nastala mnogo ranije. Međutim, postoje problemi. Prvo, Biblija u ovoj priči ne spominje nikog s ovakvim imenom. Zapravo, bilo bi jako čudno da je neko s takvim imenom spomenut, s obzirom na to da su i grad Samarija i etnička grupa Samarićana (mešanci Jevreja i drugih naroda) nastali mnogo vekova kasnije.
Ovde vidimo da je Muhamed izgleda pomešao dve priče Jevreja iz svoga vremena, priču o izlasku iz Egipta za vreme Mojsija i priču o Samarićanima kao onima koji su iskvarili jevrejsku religiju. Jevreji novozavetnog doba su na Samarićane gledali s mržnjom, jer nisu bili čisti Jevreji i religija im nije bila čist judaizam, već njegov iskvaren oblik. Još jedna priča koja je potencijalno igrala ulogu u Muhamedovoj zabuni je priča o Zamriju, još jednom liku iz Starog Zaveta koji je bio deo jeresi, ali ne one vezane za zlatno tele, već se javlja kasnije (4. Moj. 25). Dakle, moguće je da je Muhamed pomešao elemente tri različite priče.
4. Mojsije i Haman (Aman) (28:5-8)
Ovo je još jedan primer mešanja biblijskih događaja koji imaju slične elemente. U Bibliji, Knjiga o Jestiri govori o vremenu kada je jevrejski narod živeo pod vlašću Persijanaca. Tu nalazimo priču o Amanu (Hamanu), zlom persijskom velikašu, koji želi da istrebi jevrejski narod. Događaji opisani u toj priči desili su se u 5. veku p.n.e. U Kuranu takođe nalazimo pomen ovog velikaša, ali je on stavljen u Egipat za vreme Mojsija, specifičnije, u vreme kad je faraon želeo da pobije jevrejsku mušku decu, tj. nekih hiljadu godina ranije od onog u Jestiri. Muhamed je očigledno pomešao te dve jevrejske priče sa sličnim elementima: priču o planu faraona da ubije jevrejsku mušku decu za vreme ropstva u Egiptu i priču o Hamanovom planu da istrebi Jevreje za vreme njihovog ropstva pod Persijom.
Ovi primeri bili su neka vrsta uvoda za sledeći odeljak u kome ćemo pogledati verovatno najveći apsurd Kurana: ličnost Isusa Hrista.
PROROK ISA (ISUS): APSURD KURANA
U Kuranu nalazimo pomen Ise, sina Merjeme, ili Isusa, sina Marije. Kuran je kategorički isključiv da, nasuprot hrišćanskom učenju da je Isus otelotvoreni Bog, Isa je bio samo običan čovek i prorok. Štaviše, manje je važan od Muhameda, koji je po islamskom verovanju poslednji prorok. Hrišćani su, po Kuranu, iskvarili učenje o tome ko je Isus zaista bio.
No, pogledajmo sledeće tvrdnje islama u kojima je ponovljeno ono što Novi zavet kaže:
Prvo ćemo pogledati prve tri stavke, a zatim i četvrtu kao zasebnu.
Ono što svakako upada u oči je to da Muhamed, po Kuranu takođe prorok, nema ni jednu od prve tri karakteristike, ni čudotvorno rođenje, ni lečenje bolesnih čudesnim putem, a ni bezgrešnost (40:55).
S obzirom da, po islamskom učenju, niko osim Isusa nije imao ove čudesne karakteristike, neverovatan apsurd je, teološki gledano, da one ne znače praktično ništa!
Iako je rođen na čudesan način, bio čudotvorac, i bio jedini od islamskih proroka koji nikad nije počinio greh, Isus je u islamu ipak samo običan čovek i po suštini svog bića ništa drukčiji od Muhameda. Čak će se i nereligiozni složiti da je ovo nelogičan koncept.
Po biblijskoj teologiji, ove tri stavke, koje su u Kuranu prepričane, od izuzetnog su značaja i deo su šire logičke celine.
Bezgrešno začeće i devičansko rođenje značajni su iz razloga što Isus nije nasledio Adamovu grešnu prirodu koja se prenosi po muškoj liniji. Jedino tako je mogao biti bezgrešan i na krstu primiti kaznu za grešni ljudski rod čime spasiti one koji veruju. Čuda su jedan od dokaza toga da je on otelotvorenje samog Boga koji je stvorio svet, te je u stanju da u trenutku manupuliše zakone prirode.
Kuran nema ovakvo objašnjenje, te su u islamu ove Isusove karakteristike ništa više do zanimljivih, no posve trivijalnih činjenica. Islamski teolozi kažu da je u pitanju bilo samo ispoljavanje Božije čudotvorne moći, no to i dalje priči ne daje ni približno zadovoljavajuć smisao.
Pogledajmo i četvrtu stavku - titulu Mesije. Mesija je starozvetna jevrejska titula i bukvalno znači „pomazanik“. Grčki prevod ove reči je Χριστός, iz koje dobijamo reč Hrist. U Starom zavetu izraelski kraljevi su bivali pomazani osvećenim uljem pri krunisanju. Ovo, npr., vidimo opisanim u 1. knjizi Samuilovoj, gde prorok Samuil pomazuje prvo Saula, a zatim i Davida kao kraljeve. Ovo je bio simboličan čin, pri kom prorok potvrđuje da će Bog blagosloviti pomazanika da bude vladar nad božijim narodom (u to vreme samo Izraelom). No, ti pomazanici bili su samo bleda predslika budućeg Mesije o kome su proroci govorili. On će biti „pomazanik nad pomazanicima“: uspostaviće večno carstvo i doneti spasenje ljudima svih narodnosti. Ova brojna starozavetna proročanstva ispunila su se u Isusu Hristu (Hrist je, dakle, titula, a ne ime). Kuran, kao i Novi zavet, ovu titulu takođe dodeljuje Isusu, nazivajući ga al-Masīḥ (više o gramatičkom aspektu ove reči pogledajte ovde). Međutim, iako je po Kuranu Isus jedini koji je ikad živeo, a kome ova titula dodeljena, po islamskom učenju to i dalje nema nikakav poseban značaj, osim toga da je on poslednji prorok poslan jevrejskom narodu, i Isus je i dalje samo jedan od proroka, manje važan od Muhameda. Kao i sa prehodne tri stavke, titula Mesije je teološki monumentalna činjenica koju je teološki nemoguće zaobići kao „malo važnu“, i ostaje jedan od pokazatelja Muhamedovog nesistematskog kopiranja hrišćanskih i judejskih ideja, čime je Isusov status u islamu ostao enigmatično neizbalansiran.
Intersantno je i to da se Muhamedu očigledno nije svidelo to da je po hrišćanima Isus bio razapet do smrti, jer je očigledno mislio da je to proroku ispod časti, pa je rešio da ovo koriguje time što će potvrditi da je raspeća bilo, ali da je Isusova smrt bila samo privid (4:157-158, islamski teolozi se razlikuju u tumačenju toga šta ovaj privid tačno predstavlja). No, priča o Isusovom uznesenju na nebo mu je očigledno bila interesantna, pa ju je uključio u svoju verziju.
Na kraju, vredi spomenuti i to da je Muhamed očigledno čuo ne samo priče iz Starog i Novog zaveta, već i legende nastale u vremenu posle Novog zaveta. Ove legende su, po verovanju hrišćana, a i po objektvinoj analizi, nastale dosta kasnije i predstavljaju puke mitove, jer se ne uklapaju ni u tok biblijsku poruke, a ne mogu se ni dokazati sekundarnim (istorijskim, kulturnim, geografskim) činjenicama. No, Muhamed je očigledno čuo ove priče, verovatno od nekih hrišćana koji su ih u to vreme pogrešno smatrali istinitim, i uklopio ih u svoju priču o Isusu. Tako nalazimo da je Marija, mati Isusova, kao dete bila poverena na čuvanje svešteniku Zahariji (3:37, preuzeto iz Protoevanđelja Jakovljevog), da joj je Isus progovorio dok je još bio u utrobi (19:23, preuzeto u iz egipatstog Pseudo-Mateja) da je Isus govorio na nivou odraslih dok je bio u kolevci (19:29-31 i 3:46, preuzeto iz Arapskog evanđelja o detinjstvu) kao i da je Isus pretvorio glinene golubove u prave (3:49, 5:110, preuzeto iz Tominog evanđelja o detinjstvu).
Ovo nam nedvosmisleno dokazuje da su delovi Kurana zapravo samo prepričane biblijske priče pomešane sa kvazi-hrišćanskim pričama nastalim pre Muhamedovog doba. Očigledno je da Muhamed nije imao dovoljno razumevanje judaizma i hrišćanstva, već je relativno površno poznavao pojedine aspekte ovih vera.
Ovo je važno jer nas uvodi u jednu od najvažnijih stavki: pitanje Trojstva.
U Kuranu nalazimo pomen Ise, sina Merjeme, ili Isusa, sina Marije. Kuran je kategorički isključiv da, nasuprot hrišćanskom učenju da je Isus otelotvoreni Bog, Isa je bio samo običan čovek i prorok. Štaviše, manje je važan od Muhameda, koji je po islamskom verovanju poslednji prorok. Hrišćani su, po Kuranu, iskvarili učenje o tome ko je Isus zaista bio.
No, pogledajmo sledeće tvrdnje islama u kojima je ponovljeno ono što Novi zavet kaže:
- Isus je rođen od device (19:17-21)
- Bio je čist od greha (19:19)
- Bio je čudotvorac (3:49, 5:110).
- Nazvan je Mesijom (al-Masīḥ; 4:171)
Prvo ćemo pogledati prve tri stavke, a zatim i četvrtu kao zasebnu.
Ono što svakako upada u oči je to da Muhamed, po Kuranu takođe prorok, nema ni jednu od prve tri karakteristike, ni čudotvorno rođenje, ni lečenje bolesnih čudesnim putem, a ni bezgrešnost (40:55).
S obzirom da, po islamskom učenju, niko osim Isusa nije imao ove čudesne karakteristike, neverovatan apsurd je, teološki gledano, da one ne znače praktično ništa!
Iako je rođen na čudesan način, bio čudotvorac, i bio jedini od islamskih proroka koji nikad nije počinio greh, Isus je u islamu ipak samo običan čovek i po suštini svog bića ništa drukčiji od Muhameda. Čak će se i nereligiozni složiti da je ovo nelogičan koncept.
Po biblijskoj teologiji, ove tri stavke, koje su u Kuranu prepričane, od izuzetnog su značaja i deo su šire logičke celine.
Bezgrešno začeće i devičansko rođenje značajni su iz razloga što Isus nije nasledio Adamovu grešnu prirodu koja se prenosi po muškoj liniji. Jedino tako je mogao biti bezgrešan i na krstu primiti kaznu za grešni ljudski rod čime spasiti one koji veruju. Čuda su jedan od dokaza toga da je on otelotvorenje samog Boga koji je stvorio svet, te je u stanju da u trenutku manupuliše zakone prirode.
Kuran nema ovakvo objašnjenje, te su u islamu ove Isusove karakteristike ništa više do zanimljivih, no posve trivijalnih činjenica. Islamski teolozi kažu da je u pitanju bilo samo ispoljavanje Božije čudotvorne moći, no to i dalje priči ne daje ni približno zadovoljavajuć smisao.
Pogledajmo i četvrtu stavku - titulu Mesije. Mesija je starozvetna jevrejska titula i bukvalno znači „pomazanik“. Grčki prevod ove reči je Χριστός, iz koje dobijamo reč Hrist. U Starom zavetu izraelski kraljevi su bivali pomazani osvećenim uljem pri krunisanju. Ovo, npr., vidimo opisanim u 1. knjizi Samuilovoj, gde prorok Samuil pomazuje prvo Saula, a zatim i Davida kao kraljeve. Ovo je bio simboličan čin, pri kom prorok potvrđuje da će Bog blagosloviti pomazanika da bude vladar nad božijim narodom (u to vreme samo Izraelom). No, ti pomazanici bili su samo bleda predslika budućeg Mesije o kome su proroci govorili. On će biti „pomazanik nad pomazanicima“: uspostaviće večno carstvo i doneti spasenje ljudima svih narodnosti. Ova brojna starozavetna proročanstva ispunila su se u Isusu Hristu (Hrist je, dakle, titula, a ne ime). Kuran, kao i Novi zavet, ovu titulu takođe dodeljuje Isusu, nazivajući ga al-Masīḥ (više o gramatičkom aspektu ove reči pogledajte ovde). Međutim, iako je po Kuranu Isus jedini koji je ikad živeo, a kome ova titula dodeljena, po islamskom učenju to i dalje nema nikakav poseban značaj, osim toga da je on poslednji prorok poslan jevrejskom narodu, i Isus je i dalje samo jedan od proroka, manje važan od Muhameda. Kao i sa prehodne tri stavke, titula Mesije je teološki monumentalna činjenica koju je teološki nemoguće zaobići kao „malo važnu“, i ostaje jedan od pokazatelja Muhamedovog nesistematskog kopiranja hrišćanskih i judejskih ideja, čime je Isusov status u islamu ostao enigmatično neizbalansiran.
Intersantno je i to da se Muhamedu očigledno nije svidelo to da je po hrišćanima Isus bio razapet do smrti, jer je očigledno mislio da je to proroku ispod časti, pa je rešio da ovo koriguje time što će potvrditi da je raspeća bilo, ali da je Isusova smrt bila samo privid (4:157-158, islamski teolozi se razlikuju u tumačenju toga šta ovaj privid tačno predstavlja). No, priča o Isusovom uznesenju na nebo mu je očigledno bila interesantna, pa ju je uključio u svoju verziju.
Na kraju, vredi spomenuti i to da je Muhamed očigledno čuo ne samo priče iz Starog i Novog zaveta, već i legende nastale u vremenu posle Novog zaveta. Ove legende su, po verovanju hrišćana, a i po objektvinoj analizi, nastale dosta kasnije i predstavljaju puke mitove, jer se ne uklapaju ni u tok biblijsku poruke, a ne mogu se ni dokazati sekundarnim (istorijskim, kulturnim, geografskim) činjenicama. No, Muhamed je očigledno čuo ove priče, verovatno od nekih hrišćana koji su ih u to vreme pogrešno smatrali istinitim, i uklopio ih u svoju priču o Isusu. Tako nalazimo da je Marija, mati Isusova, kao dete bila poverena na čuvanje svešteniku Zahariji (3:37, preuzeto iz Protoevanđelja Jakovljevog), da joj je Isus progovorio dok je još bio u utrobi (19:23, preuzeto u iz egipatstog Pseudo-Mateja) da je Isus govorio na nivou odraslih dok je bio u kolevci (19:29-31 i 3:46, preuzeto iz Arapskog evanđelja o detinjstvu) kao i da je Isus pretvorio glinene golubove u prave (3:49, 5:110, preuzeto iz Tominog evanđelja o detinjstvu).
Ovo nam nedvosmisleno dokazuje da su delovi Kurana zapravo samo prepričane biblijske priče pomešane sa kvazi-hrišćanskim pričama nastalim pre Muhamedovog doba. Očigledno je da Muhamed nije imao dovoljno razumevanje judaizma i hrišćanstva, već je relativno površno poznavao pojedine aspekte ovih vera.
Ovo je važno jer nas uvodi u jednu od najvažnijih stavki: pitanje Trojstva.
DA LI JE MUHAMED RAZUMEO HRIŠĆANSKO TROJSTVO?
Hrišćani veruju da je Bog po prirodi trojičan (Otac, Sin i Svetu Duh). Iako je ovaj koncept teško u potpunosti racionalizovati ljudskim umom (setimo se da govorimo o Bogu - biću koje je stvorilo univerzum i egzistira van njega), Biblija bez dileme govori da je Bog samo jedan.
Muhamed to očigledno nije razumeo, jer pokušava da pobije koncept Trojstva na potpuno pogrešan način. Kontekst sure 5:72-76 nam govori da Muhamed misli da hrišćani veruju da je Isus jedan od tri boga, što je u smislu biblijske teologije nepojmljivo. Ovo je, dakle, jedna u nizu grešaka.
Takođe, interesantan je deo ovog teksta koji kaže da su Isus i mati mu Marija bili obični ljudi i „jeli hranu“. Ovaj poslednji opis nam govori da za Muhameda u pitanju nije samo to da hrišćani smatraju Isusa za boga, već i samu Mariju, jer je i nju uključio u ovu izjavu. Muhamed je pogrešno mislio da su hrišćanska „trojica’’ Bog Otac, Isus i Marija! Ovo tumačenje potvrđuju i islamski teolozi kao, npr., Baidhawi, Jalaluddin i Yahya. Oni ovo pokušavaju da opravdaju time što kažu da je ovo zaista bilo rašireno hrišćansko verovanje. Istini za volju, ovakva jeres zaista jeste postojala u jednom vremenskom periodu u Arabiji, ali bila je istinski marginalna pojava u odnosu na svetsko hrišćanstvo, a Muhamed u tekstu nedvosmisleno govori o svim hrišćanima, te ovo objašnjenje ne drži. Muhamed je smatrao da je Sveti Duh zapravo arhanđel Gavrilo, što opet pokazuje površno poznavanje materije.
ZAKLJUČAK
Po svemu što smo videli, Kuran je dobrim delom inspirisan Svetim pismom, ali i kvazi-hrišćanskom literaturom. No, materija je prepričana i obrađena traljavo, i puna je grešaka, kao i pokazatelja da autor nije dobro poznavao materiju koju je obrađivao. Da li je ovo zaista reč večitog Boga ili samo ljudski spis? Dokazi glasno govore u korist druge opcije.
Sveto pismo koje hrišćani koriste je potpuno druga priča, i o tome možete videti u članku BOŽIJA REČ.
Hrišćani veruju da je Bog po prirodi trojičan (Otac, Sin i Svetu Duh). Iako je ovaj koncept teško u potpunosti racionalizovati ljudskim umom (setimo se da govorimo o Bogu - biću koje je stvorilo univerzum i egzistira van njega), Biblija bez dileme govori da je Bog samo jedan.
Muhamed to očigledno nije razumeo, jer pokušava da pobije koncept Trojstva na potpuno pogrešan način. Kontekst sure 5:72-76 nam govori da Muhamed misli da hrišćani veruju da je Isus jedan od tri boga, što je u smislu biblijske teologije nepojmljivo. Ovo je, dakle, jedna u nizu grešaka.
Takođe, interesantan je deo ovog teksta koji kaže da su Isus i mati mu Marija bili obični ljudi i „jeli hranu“. Ovaj poslednji opis nam govori da za Muhameda u pitanju nije samo to da hrišćani smatraju Isusa za boga, već i samu Mariju, jer je i nju uključio u ovu izjavu. Muhamed je pogrešno mislio da su hrišćanska „trojica’’ Bog Otac, Isus i Marija! Ovo tumačenje potvrđuju i islamski teolozi kao, npr., Baidhawi, Jalaluddin i Yahya. Oni ovo pokušavaju da opravdaju time što kažu da je ovo zaista bilo rašireno hrišćansko verovanje. Istini za volju, ovakva jeres zaista jeste postojala u jednom vremenskom periodu u Arabiji, ali bila je istinski marginalna pojava u odnosu na svetsko hrišćanstvo, a Muhamed u tekstu nedvosmisleno govori o svim hrišćanima, te ovo objašnjenje ne drži. Muhamed je smatrao da je Sveti Duh zapravo arhanđel Gavrilo, što opet pokazuje površno poznavanje materije.
ZAKLJUČAK
Po svemu što smo videli, Kuran je dobrim delom inspirisan Svetim pismom, ali i kvazi-hrišćanskom literaturom. No, materija je prepričana i obrađena traljavo, i puna je grešaka, kao i pokazatelja da autor nije dobro poznavao materiju koju je obrađivao. Da li je ovo zaista reč večitog Boga ili samo ljudski spis? Dokazi glasno govore u korist druge opcije.
Sveto pismo koje hrišćani koriste je potpuno druga priča, i o tome možete videti u članku BOŽIJA REČ.